Sa kamenom iz Lipova u kovčegu ide u vječnost

Danilo Bojić, jedan od konstruktora šatla kojim su Amerikanci osvojili Mjesec 1969. godine, danas će biti sahranjen u Los Anđelesu.

Veliki naučnik počivaće u porti crkve Sv. Đorđa na groblju San Gabrijel, a na posljednji put biće ispraćen sa kamenom iz njegovog rodnog sela, Lipova, u sanduku.

Danilo je rođen 1926. godine u Lipovu, odakle je stigao do Amerike i NASA.

"Potiče od oca Petra i majke Kate, rođene Kujović. Rođen je u uglednoj i imućnoj porodici, koja je dala veliki broj intelektualaca, kako između dva rata, tako i poslije Drugog svjetskog rata do danas", priča za "Vijesti" Danilov sinovac Petar Bojić koji danas živi na relaciji Kolašin-Beograd.

Pred kraj Drugog svetskog rata, Danilo se zajedno sa ocem Petrom, povlačio sa Jugoslovenskom vojskom u otadžbini prema Sloveniji.

Petar kaže da se Danilo vratio u Kolašin, nakon što mu se otac razbolio od tifusa i umro na rukama kod Slavonskog Broda.

Priča da je 1947. godine završio Gimnaziju u Peći, a potom Mašinski fakultet u Zagrebu, kao student generacije - sa prosječnom ocjenom 10.

"Zbog političke nepodobnosti nije mu odobrena specijalizacija u Rimu, ali je on, ipak, uspio da emigrira. Našao se u izbjegličkom kampu u Italiji u nadi da će se tako lakše domoći američke obale. Prvi pokušaj je propao jer Južna Amerika nije htjela da prihvati brod sa izbjeglicama iz Jugoslavije, pa su vraćeni u Italiju".

Iskoristio je, kaže Petar, prvu sljedeću priliku i kao slijepi putnik se ukrcao na brod koji je plovio ka Kanadi. Na pola puta, desio se kvar i Danilo se prijavio da. Uspio je i odmah dobio posao na tom brodu.

Potom je radio razne poslove u Kanadi, ali nije bio zadovoljan.

"Prema njegovoj priči, jednog dana, nakon što je izgubio još jedan posao, sjedio je, onako, beznadežan u parku. Preko puta njega otmeno i elegantno obučen bio je jedan gospodin. Taj čovjek je ustao i prišao sa pitanjem: 'Da li ste vi gospodin Bojić?'. Od iznenađenja nije mogao da dođe do riječi, niti da prepozna gospodina. Ovaj se predstavio rekavši da je on Italijan, bivši vojnik, koji je ostao u našoj kući poslije kapitulacije Italije i tu proveo vrijeme do oslobođenja", priča dalje Petar.

Kao bogat i ugledan poslovni čovjek, želeći da se oduži za sve što je porodica Bojić učinila za njega, ponudio mu je da bira posao i kompaniju. Dobio je preporuke za fabriku aviona Daglas u Kaliforniji.

Tu je dobio mogućnost za usavršavanje i napredovanje u karijeri. Kao stručnjak za mlazne motore prijavio je svoj patent na konkurs za čuveni “Apolo” program, tokom kojeg će Amerikanci stići na Mjesec.

Patenti su usvojeni i tako je počeo rad u NASA.

"Do kraja rada na Apolo programu radio je na tom polju, a kasnije se posvetio nuklearnoj energiji i inspekciji nuklernih elektrana širom svijeta. Kako nauci, tako je bio posvećen i porodici, živeći u Los Anđelosu u Kaliforniji. Sa suprugom Marijom, izrodio je petoro djece koji su danas uspješni u karijerama. Nikada nije prestao da misli na svoj rodni kraj i da održava kontakt za porodicom u starom kraju. Svaka sitnica iz njegovog kraja imala je poseban značaj, pa će tako i jedan kamen donesen iz Lipova biti sahranjen sa njim, da mu ta strana zemlja bude lakša”, kazao je Petar Bojić.

Za Japance "Danilo Bojić von Kolašin"

Posljednji put Danilo je u Crnoj Gori bio 1974. godine, kada je organizovao skup Bojića u Lipovu, kaže Danilov sinovac Mašan Bojić.

"To je zadnji skup Bojića, potomaka Ilije Tadišina”, pojasnio je drugi sinovac Vladan S. Bojić, poznati advokat.

Zanimljivo je da je čak sedam naučnika sa prostora bivše Jugoslavije učestvovalo u poduhvatu koji je završen čovjekovom šetnjom po Mjesecu.

Na čelu inženjera i astronautičara bio je Milojko Majk Vučelić, koji se smatra ocem programa “Apolo”.

Povodom proslave četiri decenije spuštanja na Mjesec, Vučelić je kazao da je Bojić bio vrhunski stračnjak, da su Japanci bili impresionirani njegovim znanjem i zvali ga “Danilo Bojić von Kolašin”.

( Milorad Milošević, Dejan Peruničić )