Istanbul, grad snova i noćnih mora

Kako je postavka njegovog Muzeja nevinosti trenutno predstavljena publici u Velikoj Britaniji, Orhan Pamuk poveo je svoju koleginicu, književnicu i aktivistkinju Elif Šafak u obilazak njegovih vitrina i zanimljivosti. Njih dvoje razgovaraju o tome šta im Istanbulu znači i o kolektivnoj amneziji u zemlji u kojoj pisci mogu biti zatvoreni i zbog oglašavanja na Tviteru. Šafak je za “Gardijan” opisala to iskustvo i prenijela šta su ona i Pamuk tim povodom zaključili; gotovo svaki detalj i zapažanje dvoje izvrsnih književnika, nimalo omiljenih među turskom vladajućom elitom, univerzalan je i lako primjenjiv na svaku sličnu državu i poredak.

“Istanbul je ime grada i naziv iluzije. U stvarnosti, ne postoji tako nešto kao što je Istanbul. Samo postoje istanbuli, koji se međusobno takmiče, sukobljavaju i nekako koegzistiraju u istom prenatrpanom prostoru. To je jedna od tema o kojoj želim da pričam sa Orhanom Pamukom, dobitnikom Nobelove nagrade za književnost. O gubitku raznolikosti i nijansi. O sve većoj dominaciji ideologije istovjetnosti širom naše otadžbine. Turska je zemlja u kojoj se lako zaboravlja. Sve je napisano na vodi, osim djela velikih neimara, kao što je Sinan, koja su zapisana u kamenu; i stihova velikih pjesnika, kao što je Nazim Hikmet, koji se uče napamet. Istanbul je grad kolektivne amnezije. Dok hodate ulicama Londona, nailazite na bezbroj ploča koje podsjećaju na ljude: kompozitore, pisce, političare, koji su živjeli u tim zgradama. Pamćenje se, takođe, održava u životu, kroz statue, znakove i knjige.

Nametnuto čitanje prošlosti, trijumf nad individualnošću

U Istanbulu nije tako. A gdje postoji takvo žalosno slabo pamćenje, to je lakše da preživi selektivno državno pamćenje, a da ga niko ne dovodi u pitanje. Subjektivan način čitanja prošlosti, nametnut odozgo, znači da pogled većine trijumfuje nad individualnošću i različitostima. Otuda sva ova populistička retorika u Turskoj o “našim plemenitim osmanskim precima”. Ovi imperijalni snovi ohrabrili su katastrofalnu neoosmansku spoljnu politiku na Bliskom istoku, opasan spoj nacionalizma i islamizma. Susrećemo se u Somerset hausu u Londonu, gdje je predstavljen Pamukov Muzej nevinosti.

Pamuk je uzbuđen i pomalo nervozan, što je znak koliko mu je stalo do ove zamisli. Muzej je nastajao istovremeno kada i istoimeni roman: priča o izgubljenoj ljubavi jednog (već vjerenog) bogatog člana društva po imenu Kemal i njegovoj opsesivnoj ljubavi prema rođaki, prelijepoj Fusun. Muzej poseduje niz predmeta za svakodnevnu upotrebu - od pozivnica za vjenčanja i novinskih isječaka, do limenih kašičica i slanika - koji su hronika zle sudbine ovog para, dok istovremeno pričaju priču o dvije porodice, kao i samom gradu Istanbulu. Govorimo o gradu koji zovemo domom.

Pamuk je rođen i odrastao u Istanbulu, u porodici više klase sa Nišantaša, osećaj kontinuiteta ima centralnu ulogu u njegovom životu. Moja veza bila je komplikovanija. Rođena sam u Strazburu, odgojila me samohrana majka u Ankari, Madridu, Kelnu, Amanu, a zatim sam kao novajlija stigla u Istanbul; vodila sam nomadski život, i iznutra i spolja gledano. Rezultat toga je da se način na koji nas dvoje opažamo Grad radikalno razlikuje.

Gdje on vidi melanholiju, iskonsku, upornu tugu za izgubljenim vremenom, ja vidim nestabilnost - haotičnu urbanu energiju koja može da krene u bilo kom pravcu, vrtoglavo, stimulišuće i iscrpljujuće, odjednom. Ali počinjemo na zajedničkom terenu: kako prošlost, daleko od toga da je riječ o davnim, prošlim vremenima, i dalje živi u Turskoj.

Postoje značajni izazovi u vezi sa dovođenjem ove izložbe u London. Za turiste, koji posjećuju muzej u Istanbulu svake godine, pronalaženje njegove lokacije u lavirintu ulica grada samo je dio iskustva.

“Siromašan, dotrajali i aljkav izgled ovih naselja 10-15 godina prije nego što sam otvorio muzej ponekad me je činio depresivnim”, kaže Pamuk. Uz pomoć muzeja, on je želio da ovim kvartovima da “poetsku auru”.

Čak i bez tih otrcanih ulica Istanbula, izložba u Somerset hausu je izvrsno otkriće. Lijepo je smještena u dvije sobe koje, iako male, zadržavaju toplinu i šarm originala. Svaka mala vitrina prozor je u dušu Istanbula, svaki komad pažljivo je odabran i jasno je djelo ljubavi. I “ljubav” je ključna riječ u cijelom projektu. Ne samo Kemalova ljubav prema Fusun, već i Pamukova nepokolebljiva posvećenost i strast prema književnosti.

Autocenzura, sjenka i naš stalni pratilac

Muzeji i romani imaju mnogo toga zajedničkog. Oni dijele, kaže Pamuk, želju da se pokaže šta je to posebno u “običnom” i da se pomogne ljudima da vide stvari drugačije. Godišnje oko 30.000 ljudi, uglavnom stranaca, posjeti Pamukov muzej.

Većina njih nije pročitala roman “Muzej nevinosti”, dodaje on, iako su on i muzej organski povezani. Pamuk opisuje čitav projekat kao prustovski poduhvat: umjesto madelna, on koristi svakodnevne predmete da bi podstakao sjećanje. Kroz gomilu antikvarnih sitnica, posjetioci ulaze ne samo u Kemalov i svijet autora teksta, već bivaju uvedeni u kulturnu istoriju Turske, i u drastične transformacije koje je zemlja prošla.

Izložba u Londonu se, takođe, može pohvaliti i dokumentarnim filmom Granta Džija, “Nevinost uspomena”, moćnim istraživanjem beskrajnih sukoba Istanbula sa svojim neboderima, građevinskim projektima, obnavljanjem starih, trošnih zgrada i radnji i nezasitom pohlepom. Pamuk i ja na prstima obigravamo oko političkih tema. Ovih dana, svako ko se usudi da kaže bilo šta kritički označen je kao “izdajnika” i “neprijatelj nacije.

Oboje znamo kakav je osećaj kada moraš živjeti sa tjelohraniteljima zbog onoga što si rekao u intervjuu ili napisao u romanu. Svaki pjesnik, pisac, novinar ili naučnik u Turskoj shvata da, zbog knjige, članka, tvita ili čak odgovora na tvit, može biti linčovan na društvenim mrežama, demonizovan u mejnstrim medijima, izveden na sud ili čak zatvoren. Kao rezultat toga, postoji široko rasprostranjena autocenzura, kao sjenka koja se nazire u pozadini, naš stalni pratilac.

I islamski i moderni, istovremeno

U ime pozapadnjačenja, modernistička elita stvorila je novi identitet tokom republikanske ere. Oni su čeznuli za čistinom, šansom za novi početak, prilikom da ispišu budućnost nacije. Taj negativan pristup prošlosti, ironično, olakšao je novoj, konzervativnoj eliti, kada je preuzela stvari u svoje ruke poslije 2002. godine, da nametne svoju iskrivljenu verziju prošlosti.

Jedna od beskrajnih ironija Turske je da su domaći konzervativci, za razliku od konzervativaca u drugim zemljama, bili manje zainteresovani za “očuvanje prošlosti” nego za to da je aktivno unište. Pamuk smatra da AKP, vladajuća Partija pravde i razvoja, želi da i sebe i narod predstavi kao i islamski i moderan istovremeno.

“Oni su to uspješno izveli u biznisu, diplomatiji i politici”, kaže on. “U arhitekturi, međutim, pogledaj šta su uradili - džamije su izreda loše imitacije klasične osmanske arhitekture”. Tursko društvo je veoma patrijarhalno, seksističko i homofobično.

Književni svijet može izgledati drugačiji na prvi pogled; u stvari, svakakav je, samo ne takav. Roman, kao žanr, stigao je u Tursku na kraju ere Osmanske imperije, uglavnom iz kontinentalne Evrope.

Prvi pisci pokrenuli su književnu tradiciju koja opstaje i danas: oci-osnivači pisci. Pitam Pamuka šta on misli o rodnoj politici u književnosti, i kako bi se ona mogla ogledati u Kemalovom pogledu.

Od vremena Osmanskog carstva svjedoci smo, iznova i iznova, da muški pisci tretiraju žene kao muze, gotovo statički, da ih posmatraju i fetišizuju, u skoro zamrznutom postojanju, prelijepe za pogledati, ali lišene inteligencije ili kreativnosti.

Pamuk se smije i kaže: “Hej, Elif, ja razumijem šta misliš, ali ja sam muški turski pisac, šta da radim?”. Na kraju, bez obzira na pol, biti turski pisac znači biti osuđen na doživotnu usamljenost.

Istina, pisci su širom svijeta usamljena stvorenja , ali u duboko polarizovanim, krajnje politizovanim i lako zapaljivim mjestima kao što su Turska, romansijer je javna ličnost, omražena ili voljena.

A između ljubavi i mržnje je veoma mali korak. Gdje je sloboda govora zauzdana i mašta cenzurisana, književnost je, paradoksalno, još važnija, umjetnost sve potrebnija.

Priča je bitna u Turskoj. Svaka riječ napisana u “Muzeju nevinosti”, svaki predmet na ovoj izložbi, pravi pozitivnu razliku u brzoj rijeci zaborava i promjene. Muzej nevinosti će obogatiti vaše razumijevanje Turske - šta je ona sada i šta je sve izgubila.

Prevela i priredila:

Nina Vujačić

Galerija

( Vijesti online )