Kriziram. Loše mi je. Hoću da se liječim...

Heroin sam prvi put uzeo sa pedeset godina. Sada imam pedeset šest. I juče sam uzeo drogu. Kriziram. Znojim se. Loše mi je. Hoću da se liječim, ali ne znam kako.

To je ispovijest Bjelopoljca koji je prije tri dana došao u 4 Lifeovo novootvoreno Savjetovalište za zavisnike od droga u tom gradu.

Multidisciplinarni tim te organizacije napravio je plan njegovog liječenja i pedesetšestogodišnjak je nakon par sati, u pratnji porodice, u tamošnjem Domu zdravlja otpočeo buprenofinsku terapiju.

Prema dostupnim podacima, efikasnost terapije buprenofinom je na visokom nivou. Taj lijek se, uz odobrenje ljekara i nadzor porodice, koristi za detoksikaciju, ali paralelno se mora raditi sa zavisnikom od droga.

Pedesetšestogodišnjak, još tri zavisnika, jedna zavisnica, i članovi njihovih porodica u četvrtak su “probili led” i uz pomoć tima 4 Lifea počeli program liječenja.

Iako najstariji, taj Bjelopoljac ima najkraći staž od svih zavisnika koji su prošle sedmice potražili pomoć u Savjetovalištu.

On je ispričao kako je počeo da uzima drogu, ko ga je i kada “navukao”, ali i to da se drogira samo kada je u rodnom Bijelom Polju. Tvrdi da mu droga ne pada na pamet kada ode u inostranstvo, gdje i živi.

Heroin prvi put uzeo sa 50 godina

“Prije šest godina došao sam u Bijelo Polje i upoznao dvije djevojke. Mlađe su od mene po dvadesetak godina. Jedna od njih me je i navukla na heroin. Sa njom sam prvi put uzeo, i nastavio”, ispričao je on.

Direktor 4 Lifea Saša Mijović, defektolog Danijela Radović, psiholog Amela Kolić, novinarka “Vijesti” ali i porodice zavisnika slušale su njegovu ispovijest.

U jednom trenutku tvrdio je da želi da se “makne od droge”, i nastavi normalan život bez pakla zavisnosti, a već sljedećeg govorio je da mora da se “snađe za drogu, ode i sredi se”.

“Imam porodicu, unučad, nekada sam bio uzoran sportista, viđite me sad. Moram da izađem iz ovoga. Ne znam kako to da uradim... Imate li novac da odem da kupim negdje drogu, ne mogu više. Loše mi je, užasno. Ne znam šta mi je... Samo ovdje se drogiram, ne znam šta da radim. Kada odem vani, nemam nikakvu želju ni potrebu da uzmem bilo što, iako mi je dostupna droga”, pričao je on.

Nakon pripreme u Savjetovalištu, porodica ga je odvela u Dom zdravlja, gdje i otpočeo terapiju.

Ne želim da mi uzmu dijete

Osim njega, pomoć je potražila i jedna od dvije djevojke koje je taj Bjelopoljac upoznao prije šest godina.

Ima trideset i pet godina, drogira se od četrnaeste. Majka je djeteta od nepune dvije godine.

“Sa 13 - 14 godina sam koristila travu, tablete, alkohol... Već sedamnaest godina uzimam heroin, pokušala sam nekoliko puta da se liječim, ali sam odustajala. Sada moram. Ne želim da mi uzmu dijete, imam razlog više da prestanem”, ispričala je.

Droga, zatvor, droga...

Bjelopoljka dodaje da je bilo perioda kada je “bila čista”, ali su trajali kratko. Ne umije da objasni šta je vuče u heroinski pakao.

“Prije trinaest godina sam radila da bih imala novac da odlazim na liječenje. Nije mi bilo teško da idem u Podgoricu, ali sam veoma brzo odustala. Ko zna gdje bih sada bila da sam tad izdržala. U međuvremenu sam završavala u zatvoru, možda ću i ponovo jer me čeka neko suđenje... Ne znam. Treba da se liječim. Ne mogu sama, jer već mjesec i nešto sam nikakva, stalno uzimam drogu”, priča ona.

Njen pet godina mlađi sugrađanin u zavisnosti od droga već 12 godina. Istog dana kada je došao u Savjetovalište završio je program detoksikacije.

Tu počinje druga, dugotrajna faza njegovog liječenja. Ćutljiv je, ali ga brine kako da što više njegovih sugrađana dobije šansu da se liječi. Dobio je instrukcije da se okrene sebi i svom problemu, kako ga oni koji još ne žele da izađu iz heroinskog vrtloga ne bi opet odvukli na dno.

Svi korisnici droga koji su tog dana bili u Savjetovalištu znaju se međusobno. Nerijetko su se zajedno i drogirali.

Znaju se i članovi njihovih porodica, koji su ih nebrojeno puta molili da prestanu sa drogiranjem. Sada su zajedno sa stručnim timom iz Savjetovališta krenuli u bitku sa drogom i paklom kroz koji prolaze.

Prijavili sina kad su saznali da se drogira

“Moj sin se drogira od 15. godine. Iste noći kada smo otkrili, prije deset godina, moj suprug nas je sjeo u automobili i odvezao u stanicu policije. Prijavili smo ga. Rekli su nam da je to jedinstven slučaj da roditelji prijave dijete, ali nama to i nije bilo od neke pomoći”,ispričala je majka dvadesetpetogodišnjeg Bjelopoljca koja je odlučna da sina isčupa iz kandži heroina.

“Nakon toga vukla sam se po sudovima dvije godine, dileri su me gledali poprijeko, tvrdeći da ih špijam, i to je bilo sve. Ovo je mali grad. Zna se ko i na kojem mjestu prodaje drogu, zna se i koliko ima zavisnika, i u kakvom su stanju, ali ništa se ne radi da se tome stane na kraj”, ispričala je. Dodala je da su ona i njen suprug godinama davali sve od sebe da stanu na kraj zavisnosti njihovog sina.

“Blokatori, ljekari, metadoni, razne terapije... To nas je koštalo hiljade i hiljade eura, i sve je uludo trošeno. Nije uzimao ništa neko vrijeme, ali se opet vraćao na stari put. Uključena mu je buprenofinska terapija, ali sada i meni treba pomoć jer sam iscrpljena, na izmaku snage i ne mogu sama da se borim sa tim”, kazala je ona.

Sin joj je u Savjetovalištu sjedio na stolici pored nje. Slušao, povremeno se uključivao u razgovor.

Počeo je da radi, kaže da je već neko vrijeme “čist” i da će redovno dolaziti.

“Najduže dvije i po godine sam bio čist, ali sam počinjao opet. Pokušavao sam da se liječim, ali...”, ispričao je on.

Mislila sam da je mrtav

Njegova majka se prisjeća kroz kakav pakao su prolazili dok je pokušavala da mu pomogne.

“Jednom smo pokušali da ga liječimo blokatorima. Sve je znao, pa i to da će ako se drogira pasti u komu i umrijeti. Testirali smo ga i počeli terapiju. Nakon par dana uzeo je heroin. Nismo to znali i dala sam mu blokator. Pao je u komu. Jedva smo ga spasili. Moj suprug je tada vikao da hoću da ga ubijem, ali nisam mogla da znam da je on uprkos blokatoru uzeo drogu”, ispričala je ona.

Nijedno od njih ne zna da objasni šta ih vraća heroinu, kokainu, tabletama. Znaju da u trenucima kada su svjesni žele da izađu iz svega, i znaju da ne mogu sami.

Novinarka “Vijesti” je nakon par sati provedenih sa njima znala njihove tajne - kako su se “snalazili” za drogu, lagali članove porodice, prijatelje, drugove...

Pričali su čega se boje, koliko zavisnika od droge ima u Bijelom Polju, u kakvom su problemu...

“Mnogo je zavisnika ovdje. Trebalo bi nekako da im javimo da ovdje mogu da dođu, dobiju savjete, liječe se. Da im kažemo da ovo ne plaćaju. Strah me je da neko od njih ne završi mrtav na ulici sa iglom u ruci”, ispričao je jedan od njih.

Drugi, koji je došao pred sam kraj tog radnog dana ima 37 godina. Dvije decenije se konstantno drogira, a liječi se tek šest mjeseci.

Tvrdi da je toliko i “čist” i misli da je na dobrom putu da stavi tačku na zavisnost, ali i pomogne drugima.

“Roditelji dovode djecu da me vide i kažu im ovakav ćeš biti ako počneš da se drogiraš. Tu sam da pomognem svima koji žele da se izliječe”, kazao je.

Mijović: Sljedeći korak je dnevni centar za zavisnike i porodice

Saša Mijović, direktor NVO 4 Lifea koja već devetu godinu postoji u Podgorici, objasnio je kako je došlo do otvaranja kancelarije u Bijelom Polju.

“Pred kraj godine pozvao me gradonačelnik Bijelog Polja Aleksandar Žurić i predložio da osnujemo Savjetovalište za građane sa sjevera, koje bi bilo smješteno u tom gradu. Veoma brzo smo se dogovorili, i uspostavili Savjetovalište koje trenutno radi u prostorijama Kancelarije za prevenciju. Planirano je da prve godine “oživimo” Savjetovalište, koje će za sada raditi četvrtkom od 10 do 15 sati”, kazao je on.

Mijović pojašnjava da 2015. treba da obuče stručni kadar koji će raditi sa zavisnicima i njihovim porodicama, a da je već naredne u planu je otvaranje dnevnog centra.

“Kada to uspostavimo, Savjetovalište predajemo Bijelom Polju”, kazao je on.

Istakao je da broj zavisnika koji se javio pokazuje koliko je takav vid pomoći bio neophodan u Bijelom Polju.

“Veoma nam je značajna pomoć dr Varagić koja se pobrinula da dio zavisnika koji su na tretmanu standardnim metodama zatraže pomoć u Savjetovalištu. Imamo podršku Opštine i dobru saradnju i sa lokalnom Kancelarijom za prevenciju narkomanije”, kazao je on. Istakao je da je svim zavisnicima i roditeljima zagarantovana diskrecija.

Dr Varagić: Svi se moramo uključiti u liječenje zavisnosti

Poslije dvije sedmice rada bjelopoljskog Savjetovališta za liječenje i tretman zavisnika, prvog te vrste na sjeveru, pomoć je zatražilo deset zavisnika i roditelja zavisnika. Mijović je kazao da su za to najzaslužniji Centar za mentalno zdravlje bjelopoljskog Doma zdravlja i psihijatrica dr Mirjane Varagić i da je takva saradnja “karika koja je nedostajala u tretmanu zavisnika”.

Dr Varagić je kazala da je u Centru za mentalno zdravlje tokom 2015. zbog psihičkih problema u vezi sa uzimanjem psihoaktivnih supstanci obavljeno 73 pregleda, odnosno da je pomoć potražio 31 pacijent.

“To je zabrinjavajuće u odnosu na pretpostavljenu prisutnost ove problematike u populaciji naše Opštine“, kazala je dr Varagić.

Dodala je da Dom zdravlja vodi preciznu evidenciju pacijenata koji se javljaju zbog problema zloupotrebe psihoaktivnih supstanci.

“Smatram da je neophodno da sve institucije i pojedinci koji su na bilo koji način u vezi sa ovom problematikom na adekvatan način povežu i na taj način doprinesu jačanju svijesti o značaju i ozbiljnosti ovog problema“, kazala je ona.

( Jelena Jovanović, Jadranka Ćetković )