Skini tu maramu bijelu

“Lupićeš ti čelom o moja vratanca... /... Napujdaću ti magle iz kostiju / Da ti popiju kukute s jezika / Videćeš ti šta ću da ti radim...”, reče Vasko Popa. “Skini tu maramu belu”.

Društvena igra. U igri ravnopravnopravih igrača donosi korisna iskustva, a u neravnoteži snaga jasan je put u zavisnost. I u grupama je slično kada je borba za vlast nad grupom u pitanju. Gledali smo to prethodna tri dana. U pitanju je autoritarna grupa (parlament) čiji je referentni okvir naša traumatična prošlost, patrijarhat i apsolutna vlast koja u dugogodišnjem vladanju koristi moćan mehanizam projekcije neprijatelja izvana, a ponekad i iznutra (kada se vođa želi lišiti neugodnih saučesnika). Mali broj slobodnih stvara dinamiku grupe.

Borba za prevlast je u svakoj grupi zanimljiva, potezi konkurenata moraju dobro razumjeti duh grupe. Autoritarni duh voli red i disciplinu, on se mijenja obavezom svih da učestvuju, a ne potcjenjivanjem grupe. Pobjeda autoritarnog duha i predstavnika ove grupe je bila izvojevana na samom početku, svi su kao normalno prihvatili odricanje od učestvovanja (govorenja ljudi iz DPS-a) u interesu racionalizacije vremena. Čijeg vremena? Nakon 18 godina vlasti zar nije politička i moralna obaveza da se čuje svačiji glas u grupi jednakih. Neki tu obavezu nisu prihvatili sa racionalizacijom prihvatljivom za sve u parlamentu. Igru je razumio predsjednik parlamenta, ali kasno, i nije insistirao na promjeni pravila, a fleksibilnost u davanju vremena pojedincima nije promijenila osnovni duh. Kontrola govora, stvaranje nijeme većine, uvijek je u interesu autoritarnog vođe. Kontrola govora je učinkovita i učinjena je iz straha da bi se mogla otrgnuti neka slobodna nesmotrena misao za koju bi trebalo vremena da je vođa racionalizuje i umiri, a mogla bi novim sljedbenicima, na koje se računalo, pomoći da shvate odakle im prijeti opasnost. Ovako moraju „lupiti o vratanca“ iza kojih ne stoji sam vođa, već i svi oni koji ćuteći podržavaju vođu do kraja. U takvom scenariju govore samo odabrani.

Možda nije slučajno što je baš bio Dan holokausta i podsjećanje na Ajhmana koji je do posljednjeg daha tvrdio da treba napraviti razliku između odgovornih lidera i ljudi poput njega koji su, kako kaže, bili primorani da služe kao "obični instrumenti u rukama lidera". Umro je a nije naučio da je čovjek. Lekcije se očito ponavljaju, ali malo ko uči iz tuđeg iskustva. Autoritaran duh hoće da sluša autoritete, neće sumnje, neće vlastitu odgovornost, neće dijalog jednakih, nego „svi za jednoga“ i za svoju nedogovornost. Zalud je ideolog u zatvoru, duh ostaje. I zato nije problem u onoj maloj grupici koja traži da isproba svoju moć, uvijek mladi poletarci zaneseni promjenama donesu novu „krv“ za opstanak vođe. Oni dođu sa idejom da će mijenjati iznutra autoritarni sistem nesvjesni prijeteće ćuteće većine koja uvijek stoji iza i računa na moć vođe, svoje pozicije, silu i u krajnjem nasilje u ime „naroda i države“. Ništa nije naučeno iz primjera SDP-a , 18 godina ubijeđenosti da se vođa može mijenjati „sa ruba skuta“ je završeno, vidljivo je i potpuno je jasno izrečeno. Neki, ipak, žele pokušati i lupiti vlastitim čelom „o vratanca” i lupiće, ne zato što je sam gospodar moćan i nasilan, nego zato što posjeduje poslušnu, ćuteću većinu koja je spremna na sve zadatke.

Lopta je u rukama onih koji su u autoritarnom sistemu gubitnici, a u ljudskom uvijek dobitnici. Njihov opravdan bijes mora naći nenasilan i kreativan izlaz. Ćuteća većina mora biti mjesto interesovanja onih koji mijenjaju, ne ni Gospodar, ni njegovi saradnici. Tako je to u svakoj grupi, i maloj i velikoj - grupu preuzima onaj vođa koji ima od grupe dat autoritet. Ako je taj autoritet zasnovan na strahu i nasilju, grupa je poslušna vjerujući da nije odgovorna. Ako je autoritet zasnovan na znanju i razumijevanju, grupa dijeli odgovornost i uspijeva da obezbijedi sigurnost za sve.

U grupi sa našim referentnim okvirom sve je mnogo teže i komplikovanije jer patrijarhat i naša prošlost vape za apsolutnim gospodarom koji spasava od sveg zla ili ga zamjenjuje jačim, pa zato sila vlada a glupost je da razum pobjeđuje. Pobjeđuje promišljanje, kritičko razmišljanje i preuzimanje odgovornosti za svoje djelovanje. Happy end nije u skoroj budućnost ili moramo vjerovati u čuda, ali ne u ona iz Popine pjesme.

( Ljupka Kovačević )