Koska

Proteklu nedjelju i vikend obilježila su dva događaja: finale Evropskog prvenstva u vaterpolu i iščekivanje da li će Vlada dobiti podršku u parlamentu, tj. šta će nekoliko poslanika Pozitivne Crne Gore ponuditi kao uslov za podršku Vladi.

I jedan i drugi su izazavli brojne komentare na portalima i tzv. društvenim mrežama, a sa zajedničkom temom: država. I u jednom i u drugom slučaju Crna Gora je navodno bila ugrožena i morali smo da je branimo: u prvom od Srbiji naklonjenih sudija, a u drugom od dijela crnogorske opozicije koja, opet navodno, želi da nas pripoji Srbiji, ako ikad preuzme vlast. Ono što je zajedničko u svemu tome je da nam je uvijek neko drugi kriv, da nikad ništa ne zavisi od nas samih, Crnogoraca, i da će uvijek postojati neko (makar ga izmislili) ko će imati ulogu izdajnika i ko će biti dežurna meta za napade, radi odbrane nas samih.

Nekako nije logično, moram da priznam, da se nakon toliko izliva patriotizma i nacionalizma, niko ne sjeti da organizuje makar skromni doček vicešampionima Evrope na nekom trgu, uz malo muzike i pjesme. Da ne pominjem da se organizuje prevoz reprezentacije posebnim čarter-letom, doček na aerodromu i autobus sa pratnjom do trga, kako i dolikuje. To bi bio dostojanstven doček jedne od dvije najbolje vaterpolo reprezentacije na svijetu u ovom trenutku. U državi gdje je sve postalo grabež i otimačina, gdje vlada ona najperfidnija parola - cilj ne bira sredstvo, gdje su na prodaji i zemlja i ljudi, zar je bilo za očekivati da bude drugačije? A i pored svega toga, zar je moguće baš toliko nemanje osjećaja. Zbog nas samih, ne zbog drugih. A onda se nameće i pitanje: da li Crna Gora zaslužuje da ima šampione u vaterpolu, ili bilo čemu? Osim, naravno, šampione na vlasti.

Iskreno, stuži mi se od ovih političkih poštenjačina koji pošto-poto spasavaju državu, tokom svih ovih godina, a ona sve zaduženija i sve siromašnija, ako ćemo suditi po standardu većine stanovništva. I stalno se na političkoj sceni pojavljuju neki novi spasioci, koji će da odbrane zemlju čak i od ovih starih, dosadašnjih spasilaca. Ovdje kao da ne živi isti onaj narod koji je živio do 1990. godine prošlog vijeka. Taj narod tada je bio buržoazija za ovaj današnji. Današnja mlada generacija ne može ni da zamisli koja je razlika u životnom standardu tada i sada, koliko je preduzeća i fabrika radilo i kako se nekad dobro živjelo, opušteno, srećno... A što je najgore, nakon svega, i kada uđemo u Evropsku uniju i NATO nećemo živjeti bolje i kvalitenije nego prije 30 godina, govorim o narodu kao većini, ne o pojedincima i manjini koji su se snašli i okoristili u međuvremenu. Moguće da ćemo tek za 30 godina živjeti kao prije 30, ali samo pod uslovom da iskoristimo sve šanse i mogućnosti u narednom periodu.

Ono što mi, ipak, nije jasno, moram da priznam, to je zašto neka politička organizacija uopšte pristaje na tu ulogu, da bude ''remetilački faktor'' od koga ovi spasioci moraju da brane državu? I da opstaju na račun toga, da se nametnu kao nezamjenljiv, ključni faktor na političkoj sceni. Zašto, gospodo, dajete legitimitet vladajućoj partiji da je ona jedini garant mira i stabilnosti, dok se stvara ambijent da biste vi, makar samo da privirite vlasti, izazvali haos i moguće sukobe u državi? Pa onda evropski parlamentarci šalju poruke da se podrži Vlada, radi očuvanja mira i stabilnosti?!

Ipak, naj utisak je kada se predstavnici dosadašnje vladajuće koalicije međusobno optužuju u parlamentu za krađu. Vi ste, ne nego ste vi. A nema ko treći, neko od vas jes'. Trebalo je da se dogovorite prvo oko toga, ko je šta ponio, pa onda u javnost.

I ne samo što su stručnjaci za vlast spasili državu da nam je ne ponesu, preko granice, nego su se naspasavali svega i svačega ovih godina, pa eto, spasiše i aluminijumsku industriju. Ne znam samo kako im niko ne objasni, makar od ovih stranih savjetnika i prijatelja, da se aluminijumska industrija ne spasava na taj način, i po tu cijenu: 460 miliona eura duga i potraživanja nakon bankrota pod njihovom upravom i njihovih strateških partnera, koji ih sada tuže za još 900 miliona. Plus banakrske garancije i subvencije na cijenu struje od preko 200 miliona. Plus šteta, tek nedavno prijavljena, zbog neplanskog zatvaranja Fabrike glinice 2009. godine od 45 miliona, plus, plus... A rezultat višegodišnjeg spasavanja je manje od četvrtine radnika, tek nešto više od četvrtine proizvodnje i oko milion eura gubitka svakog mjeseca. E vala ga spasiste.

Mali narodi, kao ovi naši zapadnobalkanski, podijeljeni, osiromašeni, najlakše se zabave oko koske u obliku patriotizma, države, nacije, rodoljuba i izdajnika. Tačno bi im državu mogli ponijet', da se može nosit' preko granice, koliko se zabave.

Ovaj narod, da je pametan, uvidio bi dosad da glodanje kostiju nije budućnost ni njih i ni ove države. Posebno bi glasači i vlasti i opozicije morali da misle na buduće generacije, a ne samo svoje sebične, trenutne interese. Najgore je što nema nekog svetionika, uzora, kome bi vjerovali i usmjerili se, svi. Sve su istinske vrijednosti relativizovane i obesmišljene. A bojim se da će dok se ne pojave, koska i dalje da radi.

( Goran Đukanović )