Umjesto kulture, u našem vremenu i društvu dominira politika

Za mladu crnogorsku slikarku Nadu Milošević prethodna godina je, kaže, bila “Godina Buđenja”, sa velikim “B”. Krajem godine prvi put se predstavila podgoričkoj publici izložbom “N.V.T.B.”, a za “Vijesti je govorila o postavci, djelima kojima se predstavila, njihovim motivima, pa i o pitanjima, trenucima i stanjima u kojima stvara.

“Godina 2018. Bila je ‘Godina Buđenja’, rekla bih. Ključna stvar je Buđenje kojim je rezultirala izložba, meni najljepši doživljaj u ovoj godini. Zahvalna sam profesoru Ratku Odaloviću koji je zaslužan za to veče, kao i ljudima iz Centra za savremenu umjetnost, koji su pomogli pri realizaciji… A najviše sam zahvalna mojoj majci! Iako smo potpuno različite, i iako se u većini slučajeva ne slaže sa mojim odabirima i odlukama, uvijek bi učinila i ‘Nemoguće’ kako bi me podržala. Zbog toga sam posebno ponosna. Nadam se, kako mi ime i nalaže, da je Sreća tek počela”, ističe Miloševićeva za “Vijesti”.

Izložba, posebnog naziva, označava njoj specijalne riječi koje je vješto ‘upakovala’ u postavku…

“‘N.V.T.B.’ su početna slova riječi koje mi je upućivao Brat. U svom imaginarnom svijetu, upućuje ih i dalje. Najvjerniji prikaz mojih osjećanja prema ovim riječima je slika koja je na izložbi zauzimala centralno mjesto ‘Centar Vasione, a Jezgro Zemlje’. Ona je simbol onog čistog života iznad, koji je nama nedokučiv”, priča Miloševićeva.

Povodom svoje izložbe, mlada umjetnica sa Cetinja, zapisala je: “Prostor kao element kompozije je moj Unutrašnji prostor… Beskonačno prostranstvo ispunjeno energijom, u kojem Tijela postoje i ne postoje” - što, na neki način potvrđuje njeno interesovanje i preispitivanje puteva uma, pa i života, te svjesnog, nesvjesnog i podsvjesnog, reklo bi se, a ona je to, u razgovoru, i potvrdila.

“Da. Prostor uma stvaram u realnom svijetu. To je beskonačnost u kojem pokušavam da se snađem, i kad pomislim da sam TU, nešto me ‘poremeti’, Prostor se promijeni, i moja svrha postane - pronalazak svrhe. Ranije sam mislima razdvajala sliku na djelove, i vidjela mnoštvo slika koje zajedno čine jednu Dušu. Sad te zamišljene djelove fizički razdvajam, pa ih slažem po nacrtima misli. Pokušavam da osvijestim i onaj najnesvjesniji dio, pa i ako ga nakon toga ne mogu definisati, svjesna sam njegovog postojanja, a to znači da je osviješćen. Na izložbi sam predstavila svoja tri izdvojena prostora: Onaj Iznad, Ovaj Sad, i Ovaj Kojem Smo Bliži”, objašnjava Milošević.

Prepoznatljivi prostori koji se pojavljuju na njenim djelima, a koje umjetnica i sama izdvaja, prepoznala je istoričarka umjetnosti Anja Marković, posebno su nalik na: “raj - onaj iznad, čistilište - ovo sad i pakao - ovaj kojem smo bliži”. Čitaocima priča da je do te simbolike došla pod uticajem “Božanstvene komedije” Dantea Alegijerija.

“Početkom ove godine završila sam sliku ‘NadMihail’, na koju je, pored Doživljenog, imao uticaj Dante sa svojom ‘Božanstvenom Komedijom’. ‘NadMihail’ se kao i ‘Božanstvena Komedija’ sastoji od tri dijela. Prvi prostor - Raj, u kojem je prikazan Mihail, koji je poslije smrti, oslobodivši se svih patnji, spoznao slobodu i pronašao mir, i drugi i treći prostor, ili čistilšte i pakao, u kojem je ostavio sve zle sile koje su mu naudile tokom života. Kako je vrijeme odmicalo, sve što sam stvorila, podijelila sam na ta tri prostora”, priča slikarka.

Marković je kazala i da Miloševićeva putuje daleko u sebe postavljajući pitanja “ko smo mi, zašto smo ovdje, u kakvoj smo korelaciji sa svime”, a “Vijesti” je zanimalo šta mladu umjetnicu posebno intrigira, da li teži odgovorima ili samo preispituje mogućnosti i postavlja nova pitanja sa odgovorima nedokučivim čovjeku.

“Odgovor na ovo pitanje se najbolje može vidjeti u prvom dijelu Prostora ‘Ovaj Sad’, koji se odnosi na moja psihička stanja. Nazvala sam ga - ‘Živin Trans’. Apsurdno je podvlačiti, ali slikarstvo i život za mene imaju isto značenje. Stvarajući tražim odgovore, i na taj način udahnjujem dušu djelu, što i jeste svrha umjetnosti. Postoje trenuci kad dovedem sebe do toga da budem iznad sebe, posmatram Me, i pokušavam da nasložim pravo. Sve to materijalizujem i izlažem. Desi se da se potpuno odvojim od svijesti. Kasnije se pojavljuju slike tog odvajanja koje ne umijem definisati. U stanju nespokojstva sam, ali izazivam spokojstvo, koje se nekad desi i spontano. Sklona sam iluzijama, i često gubim pojam o vremenu i prostoru u kojem sam, fizički. Ali to nije bježanje od realnosti, već povratak u svoju realnost. Mogu ono što želim, zato što želim ono što mogu”, kaže Miloševićeva.

Nada Milošević je rođena 1992. godine na Cetinju. Završila je Fakultet likovnih umjetnosti, odsjek slikarstvo, 2016. godine i specijalističke studije na istom fakultetu 2017.. Izlagala je više puta na grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je druge nagrade na Konkursu za najbolje likovno rješenje na temu crnogorske nezavisnosti, u organizaciji Studentskog parlamenta Univerziteta Crne Gore i Godišnje nagrade Fakulteta likovnih umjetnosti Cetinje, za najboljeg studenta studijskog programa Slikarstvo za 2016/2017. godinu.

Osvijestim ‘Zašto’, kad završim ‘Zato’

“Sve što uradim je rezultat Emocije”, kaže Nada Milošević, naglašavajući veliko “E”, i priča o svojoj slikarskoj tehnici: “U večini slučajeva neobjašnjivo, ali samo u početku. Na kraju se samo pokaže, i dokaže zašto je moralo baš tako. U početku, unutrašnje je tražilo akvarel, a kasnije (i dalje) akrilik, ali uvijek u kombinaciji sa perom i tušem. Početkom ove godine počela sam da radim kolaže. Kombinujem oblike starih crteža, razne oblike od papira, mrežu, koja u realnom životu predstavlja pokrivanje (u mom predstavlja otkrivanje)... sa crtežom rađenim tušem i perom”, priča ona.

U njenim radovima dominiraju crna, crvena, pa i bijela i plava, uglavnom prigušene nijanse. Uvijek počinje bijelom, kaže, a završava crnom.

“Kao što rekoh za tehniku, isto važi za boju. Moja djela, prije realizacije, postoje u mom umu, ali ih ne vidim dok ih ne realizujem, zato i stvaram. Ruke vode oči. Uglavnom počinjem bijelom, a uvijek završavam crnom. Vjerujem da slučajnosti ne postoje, jer je sve bitno, a da se ne može uvijek opisati riječima. Osvijestim ‘Zašto’, kad završim ‘Zato’...”, ističe ona.

Malo se ulaže u umjetnost i u umjetnike...

Na pitanje da li je i koliko umjetnicima mlađe generacije pogodno da stvaraju u Crnoj Gori, pa onda i da se istaknu među ostalim, već renomiranim, umjetnicima, Miloševićeva kaže da je u ovom vremenu i u našoj državi to posebno teško, najviše zbog toga što umjesto kulture dominira politika.

“U ovom vremenu, u ovoj državi - teško je, naročito jer umjesto kulture dominira politika. Malo se ulaže u umjetnost, i u umjetnike... Toliko je praznih objekata, koji su pod zaštitom države, a u fazi raspada su, jer u njima niko ne boravi. Nikome nije ‘palo na pamet’ da ustupi taj prostor onima kojima je potreban za rad, a da ne pominjem ljudima i psima lutalicama, koji nemaju đe. Mi prvo nemamo uslova, pa samim tim to ‘isticanje’ sporo ide”, iskrena je Milošević.

No, ima i svijetlih primjera i kaže da je zbog toga srećna.

“Vidim one istinske umjetnike koji su zaslužili da se zna za njih, i srećna sam što su mi neki od njih i profesori. Ali isto tako, nažalost, vidim i one koji su iz nekog razloga tu, a taj razlog svakako nije umjetnost”, ističe ona.

Volim novogodišnje vibracije koje najavljuju nešto novo

Mlada umjetnica priča i kako doživljava praznike, te i koje planove ima za ovu, novu, godinu, ali i šalje poruku čitaocima “Vijesti”. “Nijesam okitila jelku, ali par dana prije dočeka, volim da okitim zidove novogodišnjim lampicama. Volim da osjetim novogodišnje vibracije koje najavljuju početak nečeg novog, i vjeru u bolje”, kaže ona. A planovi, novi radovi, izložbe, obrazovanje… “Da... Dosta toga sam planirala, prvenstveno izložbe. A imam i u planu magistarske studije, kao i otvaranje škole crtanja i slikanja, i još mnogo toga, ali još uvijek ne znam da li će to biti naredna godina. Očekujem da ću prodati što više radova, da bih više ulagala u stvaralaštvo”, kaže ona i poručuje: “Za kraj, svim čitaocima “Vijesti” želim srećne praznike sa porukom da vjeruju da je sve moguće! Hvala tebi na razgovoru, bilo mi je zadovoljstvo...”.

( Jelena Kontić )