Kako je nastala priča po kojoj je snimljen "Povratnik"

Šta tjera čovjeka da preživi i u najtežim uslovima? To je sigurno bilo pitanje koje je mučilo meksičkog reditelja Alehandra Gonzalesa Injaritua prilikom rada na filmu “Povratnik”.

Priča koju je želio da ispriča je epska na ličnom nivou: čovjeka koji lovi na rijeci Misuri napao je medvjed, a njegova grupa trapera ostavlja ga tu da umre.

Ovaj čovjek, veoma razjaren zbog napuštanja, pronalazi snagu da puzi 200 milja u potrazi za svojim nepouzdanim prijateljima, čvrsto riješen da se osveti.

Priča se zavrtjela na setu filma proteklog ljeta. Ekipa je govorila o beskrajnom “paklu na zemlji”, o tom kako su primorani da rade na temperaturama od 25 ispod nule, putovanjima na satima udaljene lokacije u Kanadi i Argentini zbog filma od svega 90 minuta, a sve radi Injarituove odluke da snima samo u prirodnom svjetlu.

Leonardo Dikaprio, koji igra glavnu ulogu, imao je možda najviše neprijatnih iskustava od svih (ne računajući to što su ga vukli licem nadolje, nagog, preko ledene ravnice tokom scene sukoba).

Dikaprio je stradao u ime umjetnosti, uključujući i noći provedene u životinjskom trupu, bacajući se u ledene vode rijeka i jedući sirovu džigericu bizona.

Za ovu ulogu nagrađen je Zlatnim globusom i nominacijom za Oskara (jednom od 12 koje je zaslužio ovaj film).

Čovjek čiji život je pokušao da dočara u “Povratniku”, stvaran je lik, kao i sve što je preživio. Hju Glas bio je škotski traper, lovac na krzno, jedan od neumornih gorštaka s početka 19. vijeka na američkom zapadu, manje poznati i čudni “rođak” mainstream američkih heroja tog doba, poput Dejvija Kroketa.

Dva vijeka priča o Hujuu Glasu jedna je od najintrigantnijih pripovijesti o čovjeku koji je nadišao nemoguće i pobijedio tijelo snagom volje i duha. Rođen je 1773, a malo toga zna se o njegovom ranom životu, mada je navodno godinama bio gusar. U tridesetim se uputio na zapad, a 1823. se pridružuje ekspediciji kapetana Endrua Henrija koji je vodio istraživanje rijeke Misuri. Kad su se našli blizu današnjeg grada Lemon u Južnoj Dakoti, Glasa je napao medvjed i ljudi koji su trebali da ostanu sa njim napustili su ga, uvjereni da će brzo umrijeti.

Glas nije ostavio iza sebe nikakav pisani trag, samo pismo roditeljima poginulog druga koga su ubili pripadnici plemena Arikara. U pisanoj ostavštini jednog njegovog pretpostavljenog Glas je opisan kao problematičan radnik, s kojim se teško izlazi na kraj. Zasigurno se zna još samo da ga je napao medvjed, i ništa više.

Napad medvjeda je razlog što je Glas uopšte zapamćen. Priča je ubrzo postala legenda, za svega nekoliko mjeseci od događaja, prvi put ju je 1824. godine zabilježio advokat iz Filadelfije sa književnim aspiracijama, nagon čega je dospjela do svih krajeva SAD, novina i časopisa. I tako je počela da se stvara legenda.

Napad, o kojem nema svjedočanstava direktnih učesnika, dogodio se u ljeto 1823. pet mjeseci nakon što se Glas pridružio grupi trapera iz Južne Dakote. Negdje na obali Misurija, naletio je na ženku grizlija i dva mladunčeta. Uplašena, ona je napala Glasa, teško mu povrijedila glavu, probušila vrat i polomila nogu.

Čuvši njegove krike, ostali traperi su požurili da pomognu, iako je bilo potrebno više od jednog metka da se savlada razjarena životinja. Činilo se da je Glas veoma blizu smrti. Vođa grupe odlučio je da dvojica trapera treba da ostanu sa njim dok ne umre i da ga hrišćanski sahrane. To su bili Džon Ficdžerald i mnogo mlađi, Džim Bridžer, koje u filmu igraju britanski glumci Tom Hardi i Vil Polter.

Dva dana su pazili na Glasa, ali, svjestan da su svakim danom njihove kolege lovci sve dalje, Ficdžerald je ubijedio Bridžera da napuste ranjenika. Položili su ga u plitki grob i otišli. Kada se Glas osvijestio, shvatio je da je sam.

Neki su pričali da je Glas ubio i pojeo zvečarku tokom svog putovanja; da se probudio iz sna da pronađe grizlija i dezinfikovao crvima svoje rane. Dužina njegovog puta rasla je sa 80 milja do 100 i na kraju do 200 milja.

Njegova životna priča postala je složenija: pričalo se da su ga, kao mladića, kidnapovali francusko-američki pirati Žana Lafita, da ga je zarobilo Pavne pleme i da je volšebno osvojio slobodu... Novinari i pisci pisali su o njegovom iskustvu i bilo je raznih djela na tu temu, ali je Majkl Punke 2002. godine objavio “Povratnika”, roman o osveti koji je najiscrpnija verzija sada već slavne legende.

Roman je postao omiljeno štivo čitalaca koji vole priče o istinskom avanturizmu, a među kojima su se našli producenti kompanije “Anonymous Content” Stiv Golin, Kit Redmon i Dejvid Kanter.

Ponovno stvaranje svijeta kojeg odavno više nema

Injaritu je stvorio i izmišljene zaplete po već apokrifnoj priči o Glasu, pazeći da ostane vjeran pravoj temi u pozadini.

“Interesovali su me ne samo fizički putevi Glasa i Ficdžeralda, već i njihova psihološka stanja, snovi, strahovi i gubici. Fabula je bila odličan osnov, baš kako je to u muzici, ono što im je bilo u mislima i srcu su solo dionice, trube i klavir”.

Dikaprio hvali Injarituov doprinos scenariju i smatra ga nepogrešivim.

“Kad se Alehandro pridružio ekipi, sve mi je postalo jako uzbudljivo, jer je on jedinstven filmski stvaralac. Znao sam da će gledaocima ponuditi duboko iskustvo. To je, s jedne strane, priča o preživljavanju, a kako Alehandro vješto nijansira, cijeli film je mnogo više od toga”.

Injaritu je ostao dosljedan osnovnom polazištu: kulturološkoj autentičnosti. Istraživao je sve - od toga kako su ljudi tada govorili do alata koje su koristili. Htio je da taj svijet bude prikazan kakav je istinski bio.

Injaritu je preuzeo odgovornost ponovonog stvaranja svijeta kojeg više nema. Prvog dana svi su se okupili na obali rijeke i svako je dobio crvenu ružu. Kulturni savjetnik za pleme Blekfut, Kreg Falkon, vodio je ceremoniju blagosiljanja filma, svih učesnika projekta i zemlje. Zatim se 300 ljudi uzelo za ruke u tišini, a nakon toga svi su ušli u rijeku i razasuli latice.

( Nina Vujačić )