Prvi naš pjesnik koji je progovorio na narodnom jeziku
Naši stari pjesnici su stidljivi dok otkrivaju vlastiti jezik. Bili su oni mnogo jači - dosad je doprlo do nas možda samo 10% njihove snage
Prvi naš pjesnik koji je progovorio na narodnom jeziku, tada zvanom slovinski, bio je kotorski patricije Jeronim Pima.
Istorija tvrdi da se to zbilo novembra 1622. dok je bio student u Padovi, drugoj domaji Kotorana.
Tu su studije svršili Ivan Bona Bolica, Ljudevit Paskvalić, Vicko Bolica Kokoljić i dr.
Mladi Pima se školovao na ovoj katedri u doba kad je tu predavao Galilej, “otac moderne nauke“ (vidi opširnije Michael Sharratt, Galileo: Decisive Inovator, Cambridge, 1994).
Kotoranin je na padovanskoj katedri sa svojim mlađim bratom Ljudevitom stekao zvanje doktora prava.
Otac njihov, pjesnik Bernard Pima, ovjenčan je nagradom na rimskom Kaptolu, izgleda najvećim književnim priznanjem svog vremena. Don Niko Luković, koji ga zove Bernardo, znao je za njegov grob (“Pokopan je u crkvi sv. Marije u našem gradu, gdje je sam sebi postavio epitafij na grob“).
Mladi Pima je u klasičnom dvanaestercu sastavio pjesmu Gospodinu Ludoviku Cukolu vrh pisanja od bića i časti. Štampana je u Cukolovom traktatu posvećenom “časti, ugledu, slavi i poštovanju“. Na osnovu sasma šturih književnih tragova, i nešto više arhivskih (pjesnik je bio tipičan izdanak svoje loze, preduzimljiv u poslovima i visoko pozicioniran na društvenoj ljestvici) očevidno je pisao pod uticajem Dubrovčana, prije svih Marina Držića.
Stvarao je u doba kad su na vrhuncu snage bila najmanje desetorica velikih pjesnika baroka.
Živio je u Kotoru izvjesno do 1641. g., kad je napisao testament, datiran tri godine prije posljednje volje brata Ljudevita i punih dvadeset sedam prije zavještanja sestre Lukrecije.
Maternji jezik
Pjesnik izmišlja svoje savremenike.
Jeronim Pima, međutim, nije osjećao potrebu za tim.
Imao je na raspolaganju jače oružje: slutio je njihovo prisustvo.
Bio je okružen ljudima koji su pisali na svom maternjem jeziku kao i on.
S nezvaničnim spiskom njihovih imena upoznaće ga stara gospođa, zvana istorija, u grobu, ili će barem tvrditi da ga je upoznala, tek nekoliko stoljeća kasnije. Evo tog spiska:
Johan Scheffler, poznatiji kao Angelus Silesius (1624-1677), predstavnik prve šleske škole njemačkog baroka, možda najsnažniji barokni mistični pjesnik uopšte.
Njegov zemljak Paul Fleming (1609-1640), kojeg nam istorija predstavlja kao najvećeg njemačkog pjesnika prije Goethea.
Théodor Agripa d’Aubigné (1552-1630), francuski protestantski pjesnik, za dlaku spasen od smrti u Bartolomejskoj noći.
Richard Grashaw (1612 - 1649), engleski metafizički pjesnik.
Andreas Gryphius (1616 - 1664), druga šleska škola, tačnije druga faza te škole.
Friedrich von Spee (1591 - 1635), jezuitski vjerski pjesnik.
Francisco de Quevedo (1580 - 1645), ikona baroka.
Waclaw Potocki (1625 - 1696), poljski epičar.
Jean-François Sarrasin (1603 - 1654), službenik kardinala Richelieua...
Metafizički pjesnik tog temperamenta, s plimom strasti koja šiklja kroz njega (With the tide of passion rising in him, kako kaže Helen Gardner, vidi: The Metaphisical Poets, Pinguin, 1985, 24) u najbitnijim stvarima je, zapravo, jedan te isti džentlmen zvao se John Donne, Francis Quarles ili Jeronim Pima.
Okružen je pulsevima istorije ideja - genijima.
Ko je bio taj barokni poet i dendi, nestrpljiviji od bilo kog drugog čovjeka, u bilo kojoj drugoj epohi, da vidi dekostimiranu ženu u svojoj postelji i upozna njene puti bez stida, kao da mu je to poslednja kap žene u životu?!
Ko su bili ti ljudi, koji su, s više stila od drugih, mogli zavesti ženu s posvetom par profanih stihova:
Lope de Vega (1562-1635), feniks svih genija, koji je ne samo zaveo nego oteo deset žena?
John Milton (1608-1674), kojeg je u tamnici - nažalost s jednostranom ozbiljnošću i patrijarhalnim stidom od Erosa - preveo naš Milovan Đilas?
Simeon Polocki (1629 -1680), ruski barokni pjesnik?
Jeronimov susjed i uzor Gundulić (1589-1646), učeni himničar?
Miguel de Guevara (oko 1585-1646), meksički avgustinac?
I možda sami vrh njihov, Calderon de la Barca (1600 -1681), “dramaturg sholastike“, kako ga naziva A. A. Parker (up. Revista de Estudios Hispanicos, 3-4, 1935, 273).
Eto kakvo je bilo to duhovno društvo čovjeka iz Kotora, društvo zvano proturječnost, rat, kurtizana, moda, strast, “dramaturgija sholastike“, društvo zvano otprilike ovako: kako se živi a kako umire u nepodnošljivo relativizovanom svijetu.
Spisak, štogod tvrdile hronike, nije ni izdaleka kompletan.
Kritički duh
Prvi naš autor umjetničke poezije na narodnom jeziku: ja vidim epiku u zaleđu njegove divlje zemlje, nekonsolidovanu jezičku svijest, moćnu ali tromu poput kakve zlatne krmače, koja još rokće u pastoralnom brlogu dok je neko ne prikolje i baci na trpezu.
(Ti nježni koljači i gurmani biće mnogo godina kasnije evropski romantičari, Goethe, Wilhelm i Jacob Grimm, Njegoš, Vuk, Mickiewicz, Puškin, ali kako Jeronim da nasluti u Kotoru šta će se jesti i piti za dva stoljeća na trpezama u Evropi?!)
Naši stari pjesnici su stidljivi dok otkrivaju vlastiti jezik.
Ne potcjenjujmo ih: bili su oni mnogo jači - dosad je doprlo do nas možda samo 10% njihove snage - ali iz svoje kože još niko nije izišao vani.
Jeronima je okruživao haos barokne intelektualne i karnalne strasti: Shakespeare, Gavrilo Trojičanin (?-1651), Luis de Gongora, suspendovani sveštenik i pjesnik Robert Herrick (1591-1674), pop Strahinja iz Budimlja (? - 1631) i toliki drugi.
Živio je, kao i svi ljudi, u epohi probisvijeta i učenih monaha, kurtizana i blasfemije - a tu nema šta da se izmišlja.
U evropskoj orbiti još ga prate: Felix Kadlinsky (1613-1675), Claude de Malleville (1597-1647, dendi salona Rambuje), talijanski jezuita Giacomo Lubrano, Charles Cotin (1604-1684, ismijan kod Molierea iako je za svoje doba bio ne pjesnik nego grom)...
Svi oni rade isto, otkrivaju preko narodnog jezika najdivnije što čovjek može otkriti u svom duhovnom životu: individualni, nezavisni, dakle kritički duh.
Rođenje kritičkog teksta u Boki, rođenje odgovornosti, pismene odgovornosti živih ljudi od krvi i mesa, pojava privatnih književnih sudbina kod nas (sredina 17. stoljeća) možda je najbitniji prelom u istoriji književne i jezičke svijesti na prostoru današnje CG.
( Gojko Čelebić )