Izložba Tijane Dujović Liščević: Senzibilni kreativni naboj
Tijana se javnosti predstavila radovima nastalim od 1999. do 2015.
JU Muzeji i galerije Podgorice priredila je u Modernoj galeriji u Podgorici izložbu likovnih ostvarenja istaknute crnogorske umjetnice Tijane Dujović Liščević (Titograd, 1964). Do sada je imala dvadeset samostalnih, a učestvovala je na preko pedeset kolektivnih izložbi u zemlji i svijetu. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja iz oblasti primijenjene i likovne umjetnosti. Stručna je saradnica na FLU na Cetinju, članica je ULUCG-a, stalno živi i stvara u Podgorici. Izložbu prati kolorni katalog, sa uvodnim tekstom istoričarke umjetnosti Petrice Duletić, te izvodima iz zapisa Anastazije Miranović, Nataše Nikčević, Ane Popović i Ljiljane Zeković.
U izložbenom prostoru na spratu galerije, Tijana se javnosti predstavila mini-retrospektivnom selekcijom svojih repernih likovnih ostvarenja, koja su nastala u periodu od 1999. do 2015. Tokom svog plodotvornog petnaestogodišnjeg stvaralačkog turnusa, ona se kretala u rasponu od asocijativnog preko simboličkog do poluapstraktnog. Tijanino stvaralaštvo može se pratiti temporalno i po radovima koji su ostvareni u okviru nekoliko veoma specifično naslovljenih cjelina.
Treba reći da Tijana tokom rada, gotovo po pravilu, uvijek kreće od neke misaono-mentalne premise, tekstualne sentence ili poetskog zapisa, da bi na takvom fundamentu gradila svoju rezonantnu eksplikativnost. Među prvotnim i najranijim je “Kotrljam kroz vrijeme” (1999), zasigurno najkompaktnija, najzrelija i najlikovnija skupina. Sve je bazirano na kružnici, na najsavršenijem geometriskom obliku, na točku, okretanju, rotiranju, kinetičko-energetskom potencijalu, na beskonačnosti. U osnovnom fonu je tako popularan i vjekovni bicikl, dvotočkaš ili cirkuski unicikl, mašice, kotač, zupčanik, pedale, guverner, sjedalo, paradigmatika izuzetna. Pritom, transpozicija i sublimacija na nivoima velikih meštera oniričara, likovni diskurs neobičan, razuđen i lepršav, a materijali suspregnuto-bazni, terakota, željezo, boja, rezultanta potpuna harmonija.
U veznom bloku su istinski keramo-plastični dragulji, “Lagune” iz (2007), u kojima su forma i oblik simplificirani, a minimalna upotreba hromatike i minijaturnih ogledala, emituju tajnovitu sakralnost. Slijedi i veže se logično, “Ćutanje sekunde” (2009). Iako ne u baznoj formi, ali kao sporadičan element, javlja se kružni mjerač vremena, sat, beskonačno rotiranje, a onda u osnovnoj ideji, zavibrira Tijanina lucidnost, apsurdna sintagma, ćutnja temporalnog djelića. Ako su u prethodnoj, dominirali, pulsirajući oblici, forme, volumen i skulptorski proteže, u ovoj do punog izražaja dolazi crtačko-slikarska i grafičko-arabeskalna lakoća i nonšalantnost.
Tijana u svojim raspjevano-oprostorenim slikama, moćno demonstrira zavidan likovno-energetski potencijal za asamblažne miksaže, a u opticaju je više likovnih postupaka, materijala i tehnika, prepliću se terakota, žica, voštano platno, papir, kolaž, crtačko-slikarska i volumenozna disciplinarnost. Naprosto zadivljuje opuštenost i lakoća, kojom Tijana gotovo ni iz čega, supstituiše ritmalne, kontrapunktne i milozvučne eksplikate, često prezentirane u kutijasto-ambalažnoj opremi i aranžirane u nizovima i poli-skupinama.
Virtuoznost i baznost linije
Prostorna cjelina naslovljena “Linije i one” (2013-2014), nazivom kojim je imenovana ukupna postavka, slavi virtuozitet i baznost linije, linearnost, linearitet, arabesku, ali istovremeno naglašava i uzdiže prostornost, volumenoznost i skulpturalnost. Na određeni način, ta dihotomna skupina anonimnih persona, kao neka vrsta lakih kroki predložaka, supstituisanih od metala i žice, koračaju prostorom, upozoravajući na enormno brz protok vremena i izmjene situacija koje neminovno stižu, a žičani deformiteti koji lebde, ukazuju da stvarnost može biti zavaravajuća i odurna. Posljednju kreativnu skupinu, koja je ostvarena (2015), Tijana sa pijetetom posvećuje roditeljima, posebno svom ocu, novinaru, poeti i veseljaku.
Cjelina sazdana od nekih ličnih, dragih, ili pak odbačenih predmeta, koji su inkorporirani u izuvijane, providane pleksi trake, na kojima su utisnuti Tijani bliski stihovi i sentence, djeluje onirično i nestvarno. Ovim relikvijarnim palimpsestom, završava se jedna veoma sadržajna i vrlo promišljena konceptualno-reminiscentna eksplikacija, koja je ostvrena senzibilno sa izuzetnim kreativno-likovnim nabojem i sa mnogo duhovnih poriva.
( Slobodan Slovinić )