Nova Bolonja

U susret pripremama za reakreditaciju, osnovno pitanje na Univerzitetu Crne Gore je da li će se visoko obrazovanje sticati po modelu 3+2 (3 godine osnovnih i 2 godine magistarskih studija) ili po modelu 4+1 (4 godine osnovnih i 1 godina magistarskih studija), a u oba slučaja uz mogućnost upisivanja doktorskih studija u trajnju od 3 godine. Javnost je imala prilike da se upozna sa argumentima za uvođenje sistema studiranja 3+2 iz brojnih nastupa čelnika Univerziteta koji se bezrezervno zalažu za taj model. U kakvoj atmosferi treba da se donese odluka govori i sljedeće: fakultetima koji su većinski podržali sistem 4+1 naloženo je da revidiraju stav. Čule su se i kvalifikacije da su „opasni i neargumentovani“ stavovi zastupnika sistema 4+1, a pokušano je i da se ovo složeno pitanje svede na to da su svi koji se ne slažu sa stavom Rektorata protivnici reformi, i navodno, najviše zabrinuti za svoje pozicije i finansije.

S obzirom na to da je riječ o, prije svega, strateškom i stručnom pitanju koje će odrediti sudbinu državnog Univerziteta u dužem periodu, način rada zaposlenih i poziciju studenata, bitno je omogućiti da se čuju i argumenti druge strane. Tim prije, što smo već imali negativno iskustvo sa odlukama donijetim negdje drugo, kada je uvođen bolonjski sistem i kada nisu uzimana u obzir mišljenja onih koji treba da sprovode reformu.

Smatram da u slučaju pravničke profesije dilema trogodišnje osnovne studije nakon kojih moraju da uslijede i dvogodišnje magistarske studije (sistem 3+2) ili četvorogodišnje studije ne postoji. Na to ubjedljivo upućuju rezultati istraživanja koje je rađeno na Pravnom fakultetu, koje, između ostalog, analizira: 1. uporednu praksu, 2. naš pravni okvir i 3. interese studenata.

1. Rezultati analize uporedne prakse ukazuju na prednost i cjelishodnost uvođenja sistema četvorogodišnjih studija (sistem 4+1), koji je uz model petogodišnjih integrisanih studija (što nije isto što i model 3+2!) dominantan u regionu (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina). Uporedni podaci pokazuju da, na nivou Evropske unije, kao i na nivou evropskog prostora visokog obrazovanja procenat država koje primjenjuju sistem 3+2 za obrazovanje pravnika iznosi nešto ispod 18% od ukupnog broja, u oba slučaja. Takođe, isti ovi podaci pokazuju da u državama koje primjenju ovaj sistem u obrazovanju pravnika (Albanija, Belgija, Island, Estonija, Danska, Finska, Norveška i Slovačka) živi približno svega 4,5% stanovnika evropskog prostora visokog obrazovanja i približno 5,5% stanovnika EU.

2. Veliki broj pravničkih profesija spada u regulisane profesije, za čije obavljanje je neophodan položen pravosudni ispit. Jedan od preduslova da neko može da obavlja advokatsku, sudijsku, tužilačku i notarsku profesiju je da prije polaganja pravosudnog ispita stekne diplomu na četvorogodišnjim studijama prava (240 ECTS bodova). Ovaj uslov primjenjuje se od 2004. godine na osnovu Zakona o pravosudnom ispitu, a isti uslov predviđen je i predlogom novog zakona koji treba da bude usvojen. Takođe, prema Zakonu o sudovima iz 2015. godine, a koji je u cjelini usklađen sa standardima Evropske unije u ovoj oblasti, sudije, savjetnici, stručni savjetnici, pa čaki pripravnici u sudovima u Crnoj Gori mogu biti isključivo osobe koje su završile četvorogodišnje studije (240 ECTS bodova).

3. U sistemu obaveznih trogodišnjih osnovnih i dvogodišnjih magistarskih studija, uslov za upis na magistarske su položeni svi ispiti sa osnovnih studija. Tako, i samo zbog jednog nepoloženog ispita sa osnovnih studija, upis na magistarske studije bio bi prosječno odlagan barem za po jednu studijsku godinu, a prosječna dužina trajanja ukupnog obrazovnog ciklusa jednog pravnika na UCG ne bi više bila 5, već bi bila produžena na 6 do 7 godina. Navedeno je u suprotnosti sa proklamovanim ciljem obezbjeđivanja bržeg zapošljavanja i profesionalnog usavršavanja svršenih visokoškolaca. Ovome treba dodati i ne manje značajno pitanje finansiranja studija. Sistem 4+1 bi omogućio da studenti steknu zvanje diplomirani pravnik studijama finansiranim iz budžeta dok se još ne zna ko bi snosio troškove dvogodišnjih magistarskih studija u sistemu 3+2, država ili porodice studenata.

Polazeći od toga da i oni koji se zalažu za jedan ili za drugi model vjeruju da je baš njihov model optimalno rješenje podržavam sve promjene koje će dovesti do poboljšanja organizacije i kvaliteta nastave, a naročito sprečavanja korupcije na UCG. Smatram da je mudar potez učešće i međunarodnih eksperata u postupku odlučivanja, ali, kao i kod pisanja naučnih radova, mišljenje eksperata se navodi, obrazlaže, suprotstavlja drugom mišljenu a autor, u našem slučaju UCG, zauzima svoj stav, jer domaći stručnjaci ipak najbolje znaju kako da prilagode određene zahtjeve stanju i potrebama društva.

Prelazak Pravnog fakulteta UCG na sistem studija 3+2 značio bi da je praktično svaki student obavezan da završi dvogodišnje magistarske studije na Pravnom fakultetu UCG, jer sa diplomom trogodišnjih studija nema pristup ključnim zanimanjima u sklopu pravničke profesije. Za naše studente postojale bi dvije mogućnosti. Jedna je da okončaju magistarske studije na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Time bi doveli sebe u poziciju da u pogledu pristupa svojoj budućoj profesiji budu usporeni za godinu ili dvije u odnosu na svoje kolege sa privatnih pravnih fakulteta ili one crnogorske državljane koji pravni fakultet završe u nekoj od zemalja regiona, gdje osnovne studije na pravnim fakultetima traju mahom četiri godine. Alternativa tome bila bi da, nakon okončanih trogodišnjih osnovnih studija na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore, upišu i završe jednogodišnje specijalističke studije na nekom od privatnih pravnih fakulteta u Crnoj Gori. Možda to nije cilj predložene reforme, ali će, ako se usvoji navedeno rješenje, sigurno biti njen krajnji rezultat.

( Dr Maja Kostić-Mandić )