Platnih kartica koliko vole da troše koliko hoće

Ministarstvo finansija nema podatak koliko državnih službenika ima takozvane “poslovne platne kartice” sa kojima u trgovinama, hotelima, restoranima,... u zemlji i inostranstvu mogu trošiti državni novac.

S obzirom na ogroman broj državnih institucija, broj službenika koji u džepu imaju kartice za trošenje novca iz državnog budžeta, može biti i nekoliko stotina.

“Evidenciju o poslovnim platnim karticama posjeduju korisnici budžeta za čije potrebe su kartice otvorene”, navedeno je u odgovoru “Vijestima” iz resora koji brine o državnim parama.

Oni nemaju informaciju ni koliko se novca poreskih obveznika godišnje potroši preko ovih službenih platnih kartica, koje mogu da koriste starješine potrošačkih jedinica ali i bilo koji zaposleni kojeg za to ovlasti starješina.

Navedeno je da potrošačke jedinice preko ovih kartica mogu potrošiti maksimalno onoliko novca koliko je budžetom predviđeno za službena putovanja i reprezentacije. Koliko su to rastegljive kategorije vidi se iz primjera za 2014. godinu kada je budžetom za službena putovanja bilo prvo predviđeno 5,4 miliona eura, a na kraju prema završnom računu potrošeno 6,1 milion, a za reprezentacije je bilo predviđeno 418 hiljada a na kraju potrošeno 678 hiljada.

Na pitanje “Vijesti” koji je uopšte javni interes da neki državni službenik ima tu karticu, odgovoreno je:

“Poslovnim platnim karticama plaćaju se troškovi koji su obuhvaćeni nalozima za službena putovanja u zemlji i inostranstvu (prevoz, smještaj, ishrana i dr.), kao i troškovi reprezentacije, zbog specifičnosti oko plaćanja ove vrste troškova (rezervacije hotela i sl.)”.

U slučaju afere “Ko je pušio o trošku države” otkriveno je da su ovim službenim platnim karticama zaposleni u Ministarstvu poljoprivrede kupovali cigarilose, čokolade, vlažne maramice,...

Način korišćenja službenih platnih kartica, kako je navedeno, regulisan je Uputstvom o radu državnog trezora, koji se o njima bavi u tri rečenice. Navedeno je da mogu da ih koriste starješine potrošačkih jedinica ili zaposleni na osnovu pisanog odobrenja starješine, što znači da je starješina, odnosno ministar, pisanim odobrenjem zaposlenom odobrio da kupi cigarilose, čokoladice, vlažne maramice,... za službene potrebe.

Drugi poznati slučaj zloupotrebe je iz 2012. godine kada je tadašnji premijer Igor Lukšić o trošku građana kupovao donji veš, čarape i kravatu prilikom baravka u Estoniji, uz obrazloženje da je njegov lični prtljag bio zagubljen.

Jedina obaveza iz Uputstva je da se potrošeni novac pravda “isključivo fiskalnim računima koji se dostavljaju računovodstvu potrošačke jedinice”. U izvještajima Državne revizorske institucije o kontrolama potrošačkih jedinica jedna od najčešće otkrivenih nepravilnosti je da se potrošeni novac na reprezentacije i dnevnice ne pravda na zakonom predviđen način.

Na pitanje da li je do sada bilo zloupotreba službenih platnih kartica iz Ministarstva finansija su odgovorili da je, kao i za ostala sredstva opredijeljena budžetom, za zakonito korišćenje novca odgovoran “budžetski korisnik”.

“Ministarstvo finansija je propisalo način korišćenja poslovnih platnih kartica i način pravdanja sredstava potrošenih preko platnih kartica i nema podatak o zloupotrebama u njihovom korišćenju”, navedeno je iz resora ministra Radoja Žugića.

S obzirom da podatke o službenim platnim karticama imaju jedino starješine i ovlašćeni zaposleni, odnosno oni koji troše, i da ne postoji bilo kakva centralna kontrola, jasno je i da ne može biti prijavljenih zloupotreba, naročito ako postoji dugogodišnja praksa i navika službenika da državni novac koriste za sve od cigarilosa do donjeg veša.

Limite za trošenje određuju oni koji troše sa bankom

Iz Ministarstva finansija priznaju da aktima nisu definisani limiti na tim platnim karticama, odnosno koliko državni službenik u trgovinama ili putovanjima može da potroši novca, već da ukupna suma ne može biti veća od iznosa koji je potrošačkoj jedinici opredijeljen za troškove reprezentacije i službenih putovanja.

“Limiti za kartice su pitanje poslovne politike banke koja izdaje karticu”, navedeno je u odgovoru iz Ministarstva.

To znači da se o samom limitu za trošenje novca dogovaraju starješina organa koji troši novac i poslovna banka.

Državni budžet, kako je navedeno, osim troškova održavanja ovih kartica “koji su materijalno neznačajni”, nema nikakvih dodatnih troškova po ovom osnovu jer na kartice prenose “ista ona sredstva koja su korisniku budžeta opredijeljena budžetom za fiskalnu godinu na troškovnim pozicijama za troškove reprezentacije i troškove službenih putovanja”.

( Goran Kapor )