Slikajući zabavljam sebe

Davne 1972. zatekoh se kod slavnog crnogorskog slikara Voja Stanića u Herceg Novom. Supruga mu, Nada (Vojo je zove Njake), pripremila lijep ručak, uz neizbježni bocun vina na stolu.

- Ajmo do Dubrovnika! - reče Vojo.

S mojim „sitroenom“, strknusmo do Straduna, pa s prijateljima dubrovačkim do kasnih sati…

I: opet u Novom.

- S proljeća i ljeti malo slikam - priča mi Vojo Stanić. - Dođu svojte, promet, vrućina velika. Plovim barkom. Ljetos sam bio čak do Lastova. Zimi puno slikam. Slikam, pravo da ti kažem, što mi padne na pamet, bez ikakvih predrasuda. Sliku radim jednu za drugom, jer stvarno uživam kad slikam. Nije problem naći motiv za sliku.To je izgovor za sliku. Volim taj doživljaj slikanja. Za mene je privlačan doživljaj, a motiv je izgovor samo da bih slikao. Slikarstvo je i neka muzikalnost boja. Nastojim da se dobrom slikom odužim. Slikajući uživam da nešto nekome ispričam, nešto što mislim da je zanimljivo, a istovremeno ja zabavljam sebe...

...Jesen na Škveru. Upravo je s drugarom Branom, zvanim Tokijo, izvukao barku iz mora. Sjedimo u njegovom tjeskobnom ateljeu, uz čašu crnog vina; naporno izvlačenje barke treba proslaviti. Vojo, po običaju, zasio do stone lampe s crvenkastim abažurom. Dok govori, „grana“ rukama; poigrava abažur.

- Napravio sam ove godine puno slika; oko šezdeset. Radim istim tempom i ne želim da napredujem, nego vazda radim jednako - kaže Stanić. - Može biti da slučajno živim ovdje u Novom. Nijesam ja to izabrao. Mogao sam, recimo, živjeti i u Šavniku. Ja vjerujem da kad bih živio i u Gusinju, isto bih mislio kao ovdje...

Nada je vajar; dugo vremena jedina žena skulptor u Crnoj Gori. Inspirisana drevnom bokeškom arhitekturom, bira kamen kao materijal. To najbolje pristaje njenim intimnim skulpturama koje traže enterijer. Otvarajući svojevremeno Nadinu izložbu u Herceg Novom, na kojoj se načinom obrade i posebnim lirskim sentimentom, izdvajao portret Iva Andrića, naglasio sam da u njenim skulpturama ima nečeg totemskog.

- Imam osjećaj kao da sam moje skulpture digla iz prirode - veli Nada. - Vidite koliko smo okruženi kamenom. To je Crna Gora...

Vojo je diplomirao vajarstvo. Monumentalni spomenik Jovanu Tomaševiću u Podgorici njegovo je djelo.

- Ja sam ranije bio vajar. Imam crno na bijelo, dakle, imam potvrdu da to mogu kvalifikovano da radim kao svaki zanatlija - kaže Vojo. - Ali u jednom momentu, kad mi je vajarstvo dojadilo, počeo sam da slikam. Za slikarstvo je potrebno malo jeftinih boja, malo krpe preparirane. Međutim, kada pojedini slikari govore o tome, to ispadne čitava filozofija! Kažeš da poneki čovjek kod mene leti? Stvarno, to se ne može desiti u prirodi. Ali može na slici. Zato to i slikam. Ja bih poletio i sam kad bih mogao. Slike nije zgodno ni objašnjavati. Ja mogu sliku poslati negdje daleko i ne moram biti pored nje. Ako treba da objašnjavam sliku, onda znači da joj nešto fali, nešto da bi bila slika...

Jedna slika skrasila se baš daleko.

- Možda mi je ta slika najdraža - veli Stanić - izradio sam je odmah iza jedne Nove godine, a i zove se Nova godina. Možda sam baš nju izabrao kao najdražu jer sam je imao vrlo kratko, pa je zbog toga imam u lijepoj uspomeni. Ta se slika nalazi u Norveškoj, a rađena je uljem na platnu, kao i sve moje slike. Nagrade u umjetnosti su apsurd. U slikarstvu ne možeš kategorisati ljude; prvi, drugi, treći. To je stvar vrlo relativna, jer svak ima svoj ukus, rekao je đavo i sjeo u koprivu! Ako trkač trči na sto metara, zna se ko je prvi a ko je drugi. Ali u slikarstvu je to stvar ukusa. Ako neko dobije nagradu, oni ostali kao da su izgubili. Dok u sportu nagrade mogu stvarno da stimulišu sportiste, dotle u umjetnosti to samo može da destimuliše umjetnika, a nikako da mu pomogne da stvori umjetnost. A znaš zašto? Jer slikar kad se bori za nagradu u umjetnosti, onda on boreći se za nagradu radi ono što se traži, što je aktuelno. A pravi umjetnik nametne ono svoje, ali ima manje izgleda da dobije nagradu. To je najrelativnija stvar. Odjedanput umjetnost postaje lutrija. Zašto da umjetnost bude lutrija? A to je nečiji životni cilj. I tako umjetnik dobije isto toliko kao neka domaćica koja u deterdžentu pronađe broj...

...Granulo proljeće. Zatičem Stanića u barci; prevrće neke mreže. Kao da se zaželio mora. Upravo je došao iz Rima đe je u reprezentativnoj galeriji Đulija izložio četrdesetpet platna. Bilo je to, kako rimske novine bilježe, veliko poetsko iznenađenje.

- Dobro sam prošao, dosta slika sam prodao. Ali, da ti pravo kažem, jedva sam čekao da dođem, da bih slikao - veli Stanić. - Rijetko crtam, pa sam u Rimu napravio niz crteža iz kojih ću ovih dana praviti slike. Već jutros sam počeo da radim. Kad sam odlazio u Rim tražio sam najmanji atelje u Rimu, a taj najmanji atelje je bar deset puta veći od ovog mog u Novom. Zato i držim liniju, jer ako bih se ugojio, ne bih mogao ući u moj atelje…

Stanićeve slike malog su formata ali ključaju životom, istakli su rimski likovni kritičari. Izgleda kao da on s prozora svog ateljea u H. Novom vidi današnji život kao brojgelovski mikrokozmos. Stanić je Crnogorac i vuče dubok, vrlo čvrst korijen iz svog zavičaja. Stanić je veliki radoznalac. U njegovoj melanholiji, u njegovom opsesivnom duhu, uvijek uspijeva da u sliku stavi ljudsko biće. Činjenica da se radi o slikaru velike imaginativnosti koju je obasjala prefinjenost, da se radi pomalo i o čaplinovštini, predstavlja njegov umjetnički i moralni kvalitet koji mu omogućuje da slika vjerodostojne prizore današnjeg života.

- Pa, što da ti kažem, lijepo je bilo u Rimu! A pogotovo u oštariji Da Pepino - reče Vojo uz osmijeh. I: svratih nedavno da ga posjetim. Na Škveru nemam đe da parkiram auto. Nije Novi što je bio. Pitam neke ribare smijem li tu parkirati?

- Smijete - vele - ako imate vezu?!

Uputih se prema Meljinama; ostavih tamo auto i, pored mora, raskopanim šetalištem, dođoh do Stanićeve kuće. Kapija zaključana. Nailazi Vojov sin Tomi. Veli: - Tata možda spava ili se tušira!

Kroz odškrinute škure Vojo začu moj glas.

- Je li to Slobo? Neka dođe gore! Posjeđesmo; Tomi pravi nekoliko zajedničkih snimaka. - Slikam - kaže Vojo - ne planiram ništa…

U malenom ateljeu drevne mediteranske kuće, na Škveru, nastaju čudesna platna barda crnogorskog slikarstva.

- Jeste, tu pituravam, u tom prostoru - reče - ali kad otvorim prozor, onda nema granice; sav je prostor moj; i more i nebo kao da uđu u atelje.

Autor je novinar i pisac

( Slobodan Vuković )