Osuđenik

Palestinski pjesnik Ašraf Fajad koji živi i radi kao kustos u Saudijskoj Arabiji osuđen je na smrt. Mediji prenose da je odlukom saudijskog suda ovaj 35-godišnji pjesnik i kustos osuđen na smrt zbog “odbacivanja muslimanske vjere”. Takođe mu se stavlja na teret blasfemija i zagovaranje ateizma u zbirci pjesama Uputstvo iznutra, objavljenoj 2008. u Bejrutu, a spominju se i “nedolični” odnosi sa ženama, što god to bilo. Kako saznajemo, nije imao advokata, samim tim ni pravedno suđenje. Dok puritanci i ekstremisti u njegovoj poeziji vide “destruktivne ideje usmjerene protiv boga”, Fajad pokušava razborito da objasni ono što je lako shvatiti svakom evropskom srednjoškolcu: da se u poeziji bavi samo propitivanjem sopstvene egzistencije, izbjeglištvom, kulturnim i filozofskim pitanjima najšireg spektra...

Kao reakcija na ovu monstruoznu presudu, prije dva dana u stotinama gradova širom svijeta čitani su Fajadovi stihovi, u pokušaju da se SAD i Britanija prinude da intervenišu kod saudijskih vlasti. Kao da se poput jezivog refrena ponavlja sve ono što je zadesilo Rušdija nakon romana Satanski stihovi, doduše tada iz Irana, ne iz Saudisjke Arabije.

Sticajem takvih okolnosti Fajad se našao u jednoj veličanstvenoj antologiji poezije. Jer, spisak utamničenih ili pogubljenih pjesnika odista zvuči kao moćna Antologija nepristajanja. Na tiransku glupost.

Među prvima, tu bi se našao veliki Fransoa Vijon. Noć pred pogubljenje (koje se ipak neće desiti, nije lako ubiti pjesnika ni u jednom vremenu, ni u jednom kraljevstvu) Vijon je u zatvoru Pontoaz napisao legendarni katren (Ja sam Fransoa, to mi kazna / iz Pariza kraj Pontoaza / uskoro će omča da sazna / koliko teži guzica prazna). Uzgred, ovaj katren je Kolja Mićević, u nenadmašnoj prevodilačkoj orgiji, preveo na nekoliko stotina načina.

Mandeljštam je, prognanik u Sibiru, čitao Petrarku. (Od toga je jedan crnogorski pjesnik napravio sjajnu pjesmu.) Paund je u kavezu pisao stihove - genijalne pizanske cantos. Imao je sreću da je Amerikanac, a ne Rus ili Španac - strpali su ga u ludnicu, a ne pod zemlju, odakle je pušten 1955. nakon opsežne akcije najuglednijih svjetskih pisaca i intelektualaca. Lorku su Frankove zvjeri ubile kao psa, pred kućom.

Zbog ovakvih događaja, koji su u XX vijeku bili više pravilo nego incident, svojevremeno je, krajem dvadesetih godina XX vijeka i osnovan PEN klub. Svjetsko udruženje pisaca koje se bori protiv progona i utamničenja umjetnika (i novinara) zbog drugačijeg mišljenja...

Nisam primijetio da se Crnogorski PEN oglasio ovim povodom. Zapravo, odavno uopšte nisam primijetio tu nekada značajnu instituciju. Danas, ispostava najuglednije planetarne asocijacije pisaca za Crnu Goru oglasi se tek kao privjezak, u zajedničkim saopštenjima, sa jednim nevažnim, privatnim uduženjem pisaca. Zašto je to tako? Bila bi to zanimljiva priča.

Kako vidjesmo, nakon Haga, mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije rado je viđen gost i u Spužu. Marović nije pjesnik (premda je ponekad komplikovaniji i od Paunda, bože mi oprosti), da ga je pohodio zatvorski Vijonov demon ne bi zvao ovakvog duhovnika. Ako ga nije zvao u svojstvu poslovnog saradnika u nekim građevinskim poduhvatima. Ili kao posrednika u pregovorima sa nekom “višom” adresom... Na koncu, bar je jasno da Sveto, za razliku od Fajada, ipak nije ateista.

Radmila i ekipa, opušteni u Splendidu (mada se na slici ne vidi duhovnik Džomić)... Kakve to ima veze sa zatvorskom ćelijom? Nikakve, za sada. Ali, bilo bi zanimljivo znati je li neko od ove ekipe Svetu, dojučerašnjem “bratu” poslao makar sms čestitku novog ljeta?

A do tada, ova fotografija iz Splendida savršeno je objašnjenje svega što nam se dešava. I kako se dešava, i zašto se dešava...

( Balša Brković )