Kako sam zaronio u najveći okean moga života

Čovjek upozna mali broj genija u svom životu. Moj je bio Borivoj Borecký, profesor Karlovog univerziteta.

Gospodin profesor je bio čudovište prirode. Probudiš ga u ponoć i znao je napamet klasike od Hesioda do Dantea, dakle onu jaču polovinu pismene civilizacije. Mnoge je prevodio, pisao im kritički aparat, od homerske epohe pa tamo negdje do pučkog italijanskog 13. stoljeća. Prevodio je i dvojezične autore, npr. jevrejskog polihistora Josifa Flavija; rane radove sa hebrejskog a zrele sa latinskog.

Negdje krajem sedamdesetih snašla ga je nevolja. Zašao je pameću (u mladosti je ležao u nacističkom zatvoru) i u godinama hospitalizacije znao jedva kako se zove, kamoli krvoločne Euripidove dijaloge i uglađene Horacijeve katrene. Otpušten je na kućno liječenje.

G. 1982. za Božić zaputio se u Dječji dom da kupi unučiću poklon i strovalio se na stepeništu. Prebačen je na univerzitetsku kliniku na Karlovom trgu s kontuzijom glave. Operisan je i tu se, nakon buđenja iz kome, desio mirakl: njegov duh opet su obišli antički klasici. Vratio mu se grčki ritam u mozak i on je opet sricao tečno idiličara Teokrita i himnografa Pindara, filologe Filetu i Kalimaha sa Kosa…

Naredne godine upoznao sam ga na katedri starogrčkog u Celetnoj ulici. Beskrajnom ljubaznošću katedre dozvoljeno mi je, iako nisam ušao u zvaničnu državnu kvotu SFRJ, da upišem semestar starogrčkih studija.

Jugoslovenske vlasti blokirale su moj upis na DAMU u prvom pokušaju, čuvajući (dakako!) mjesto u kvoti za potomka neke lokalne mudate glavešine. U Titogradu toga doba, u Jugoslaviji uopšte, ma kako da si bio darovit, ako ti dupe nema partijsko ili vojno pokriće svakoga zabolje ona stvar.

Tako je meni pala u ruke Gramatika starogrčkog jezika koju su potpisali Borecký i Ružena Dostalová, stručnjak svjetskog glasa za vizantiku. Da nisam upoznao Boreckog, koji je preveo na desetine minornih antičkih autora, pisaca od jedne ili nekoliko stranica, priznajem, nikad ne bih napisao knjigu o marginografima, nosiocima zaraznog minornog autorstva iz kojeg piščine foknerovskog i krležijanskog formata crpu svoj legitimitet. Njemu dugujem tu knjigu o najmanjim piscima na svijetu (Pseudo, prvo izd. 1994).

Gramatiku Boreckog i Dostalove trebalo je da spremam na ljeto u Parizu.

Ali ja sam dirinčio na građevini da zaradim kintu za studije i, noću, u ulici Alèsia, kamo sam se preselio od brbljive gazdarice iz ulice Decrès, zaronio u najveći okean mog života: u džepna izdanja Flamariona, Garniera, Seiula i Gallimarda koji su štampali knjige kako za elitu tako za sirotinju. Za čitaoca plitkog džepa. Za mene.

Grčku gramatiku čitavo ljeto nisam takao. Odložio sam privremeno i rukopis Ubistvo A. G. W. i gonjenje. Ponovo sam otvorio stari praški front: Viteški roman o ženskim suzama (prvu verziju, Pomoli se za svoje, Izabeto!, okončao sam u ulici Alèsia).

Bacio sam se, najzad, na literaturu za džep sirotinje i, čitajući u hodu monumentalnom obalom Sene, kao Japanac u nanulama (mnogo godina kasnije u Japanu vidjeću i to čudo kako se čita hodajući), osjećao sam da je sve odjednom postalo veliko i moćno.

Slikarska večera

Kad osjetiš onu naglu razliku u klimi, u mirisu, ukusu, u auri oko sebe, tvoji disajni organi reaguju. Otkrio sam nešto veličanstveno: drugost, za šta Francuzi imaju lijep izraz altérité a Englezi otherness.

Tako je bilo i sa mirisom knjige. Kad se Francuzu predstaviš da si pisac on te gleda kao gospodina. Na Balkanu te za istu stvar gledaju kao surog magarca.

Jedan naš slikar, sa ženom Kubankom (pomogla mi je naredne sezone za poslić kod svoje prijateljice u Bulonjskoj šumi) i sa buljukom djece, tada u punoj stvaralačkoj snazi, sa plastom kose crne kao ugalj, progrušane sjedinama, došao je sa sela u okolini da me obiđe i evocirao uspomenu na svoje balkanske godine kad ga pitaju:

“Gde si, umetnik, mami ti ga nabijem!”

Domaćini smo mu bili moj novi drug Didier Hagège, momak koji mi je našao posao u svojoj pekari i ja, pošto smo dijelili sobu.

Didier je bio brbljivac, onizak i mršeljav, s plavim kovrdžama i pekarskom vještinom kojoj sam se divio (ja sam obavljao pomoćne poslove i nikad nisam stigao do tijesta kao on). Kad je čuo da dolazi moj zemljak i poznati slikar nadjenuo je pile, začinio nadjev, gurnuo ga u rernu, izvadio neke svoje žvrljotine tušem i nekoliko mazanja na platnu i pokazao gostu (bio je to Miodrag Dado Đurić) kao da smo u muzeju:

“Aha, informisan si ti dobro, momče, sada je figuracija u modi!”, glasio je komentar za večerom.

Didier je bio oduševljen ocjenom. Obećao je da će me zauzvrat upoznati sa djevojkom koja se zove Vèronique, radi u gimnaziji i, bio je skroman u kvalifikovanju njenog šarma, lomi muška srca.

Nigerijčevo iskustvo

Vèronique sam upoznao u jednom restoranu u 14-om arondismanu, bulevar Général Leclerc (u koji ću se naredne godine preseliti), nadnesen, uostalom kao i ona, nad tanjirom punim klice vijetnamskog bambusa umočenog u pikantan sos drečave boje. Ona je bila crnka dugog vrata koji je negdje u korijenu lobanje, otpozadi kraće a niz vilicu duže, posjekla odlučna frizerska ruka linijom kose nalik nauljanoj periki i obožavala je vijetnamsku hranu.

Moja saznanja o Vijetnamu bila su, razumije se, ograničena na američke filmove i naginjala su prije masakru seljaštva po azijskim tundrama nego hrani i ezoteriji. Za eventualne nesporazume pobrinuo se Didier.

“Vèronique je nastavnica francuskog”, rekao je. “Šezdeset posto Francuza ne zna da piše vlastiti jezik, ali ti nećeš biti među njima, ona će te naučiti što nisi ni sanjao!”

Vratili smo se sve troje zagrljeni oko tri posle ponoći, prema onim finim francuskim običajima u provodu, i popeli se na mansardu u ulici Alèsia.

Tu se, pred zoru, u izlivima iskrenosti poznatim samo tom dobu noći, ispostavilo da je Vèronique nedavno raskinula s nekim bokserom iz Nigerije. Tačnije ne raskinula, nego raskrstila zauvijek, pošto se

Nigerijac, nakon svađe, bacio s prozora njenog stana. Ovo je Didier hladnokrvno nazvao tek prvim stepenom ženske tehnike srcolomstva.

Drug mi je ubrzo priredio novo iznenađenje. Pošto smo naredne sedmice dobili slobodnu subotu u pekari on me je obavijestio da ćemo imati gošću na ručku. Kad smo se vratili iz špenze, kako Bokelji kod nas zovu subotnju trgovinu, na sunčanom balkonu naše mansarde ugledali smo elegantnu ženu u svojim srednjim četrdesetim golu kao od majke. Ja sam mislio da mu je to sestra i upitao zašto ne živi s njom a ne sa mnom.

“Ona nije moja sestra već moja majka”, odgovorio je, “a ti nisi na Balkanu nego u Parizu!”

( Gojko Čelebić )