Despotija ili demokratija?

Nastavlja se viševjekovno zaostajanje balkanskih prostora za ekonomskim, naučno-tehnološkim, kulturnim i uopšte civilizacijskim napretkom koji obično dolazi iz Evrope, a čiji je Balkan sastavni dio. Nećemo se osvrtati na istorijske uzroke tog procesa, jer ih je previše, ali treba naglasiti da nam je, kao i najvećem dijelu čovječanstva, despotija tj. apsolutna vlast manjih ili većih vođa mentalitetski bliža. Svi znamo da su nam do juče, mnogima i danas, najstariji u porodici naređivali da bez pogovora i razmišljanja radimo šta nam kažu. Pri tome smo često zanemarivali činjenicu da su te iste, nama voljene glave porodice, uglavnom bile nepismene i daleko od saznanja kako stvarni svijet izgleda i kuda ide, i sa njim njihovo potomstvo. Kada je crnogorski prostor u pitanju zadivljujuća i paradoksalna je činjenica da su naši siromašni preci iz usta odvajali da školuju svoje potomke. Potomci najčešće, ni u poodmaklim godinama makar doktorirali i na Sorboni, nijesu protivurječili dominantno „guslarskom“ obrazovanju svojih đedova ili očeva. Džaba nam bila sopstvena pamet.

Koliko smo od ovog klišea ili bolje reći stereotipa odmakli? Sudim da nijesmo mnogo. Samo smo to izmjestili na širi prostor. U nezrelostima tipa „samo nas Putin može spasiti“ ili „samo nam NATO obezbjeđuje mir i dostojanstvo“, kod mnogih od nas postoji iskonska potreba za autoritetima koji će umjesto nas rješavati naše probleme. Prirodno je da ništa naše ne može bez nas samih. Mi moramo početi kritički razmišljati, sagledavati probleme i tražiti rješenja. Niko nego mi neće vratiti naše kredite, školovati našu djecu, ponovo izgraditi uništenu privredu i opljačkanu državu. Niko nego mi neće izgraditi pravnu državu i procesuirati kriminalce, oporezovati novobogataše, smijeniti neodgovornu vlast i uspostaviti sistem reda, rada i ravnopravnosti. Za koliko godina, decenija ili vijekova će se to desiti opet zavisi od nas.

Kojim ponuđenim putem?

Rusija nam u tome ne može biti uzor jer to ni sami nijesu uspjeli uraditi. Ruski narod je, kao i mi, izabrao despotski način rješavanja problema. Vidjećemo kako će to ići. Želimo im svu sreću da uspiju na način koji oni odaberu, bez miješanja u puteve kojima idu drugi narodi i države. Zapadne zemlje, iako su dosta odmakle u procesu demokratije, gotovo svakodnevno se suočavaju sa izazovima despotije i teškom mukom (ne) održavaju ravnotežu sa ponekad ozbiljnim, uglavnom tragičnim, posljedicama po čitavo čovječanstvo. Amerikanci su poslije opšte katastrofe Bušovih predsjedničkih mandata smogli demokratske snage da izaberu prvog crnog predsjednika koji, zbog ubijene djece, iskreno zaplače pred kamerama. Doduše, američke djece. Nije mnogo, ali jeste nešto. Više bi bilo da uloži veći napor da riješi haos koji je prouzrokovao njegov prethodnik i upre svu snagu da spriječi povratak takvih na njegovo, ubrzo upražnjeno, mjesto predsjednika SAD.

Crnogorska despotija, ovaj put zaogrnuta DPS/SDP ruhom, pod plaštom demokratije (mnogo puta dokazano pokradenim izborima) uspjela je da gramizivošću svojih članova, domaćih i stranih sponzora, uništi, uz pomoć SFRJ, izgrađenu crnogorsku privredu i enormnim zaduživanjem, bez otvaranja novih radnih mjesta, sputa njen dalji razvoj. Dok je „ideolog“ partije optužen za mafijaško udruživanje i pljačku državnih resursa, njen vrh tu „ideologiju“ ne preispituje. Nema vanrednog kongresa DPS-a. Stanje je redovno. Štaviše, usuđuju se da simbole antifašizma, stradalništva i otpora okupatoru pretvaraju u kockarnicu. Ima li većeg udara na zdravu pamet od pravdanja da tako žele da spriječe propadanje ostrva Lastavica i tvrđave Mamula. Umjesto samokritike što tamo odavno nije memorijalni centar sa odgovarajućim sadržajima za mlade ljude, skrnave to stratiše i pravdaju svoj nemar, nerad i neznanje. Po toj matrici, današnji Njemci griješe što Aušvic nije kockarnica jer bi umjesto 4.000 eura sigurno dobili barem 4 miliona mjesečno. Pozitivnih!

Istovremeno, brojni protivnici režima traže pomoć iz inostranstva radi uspostavljanja pravne države, obrazlažući zahtjev integracionim procesima koje smo, istina, sami tražili. Iznova se fetišizuje, opet inostrani, autoritet koji će narediti hapšenja, procesuiranja, smjenu vlasti i čak „narediti“ da mijenjamo svoju svijest i postanemo moderno društvo. Ko god iole razmišlja, zna da to tako nije moguće. Da, istina je da Zapad stimuliše te procese ali sve manje, barem u Evropi, silom mnjenja stvarnost. Uvijek se vratilo kao bumerang. Ukoliko se čovjek ili jedno društvo iskreno ne odluči da mijenja sebe i u tome bude organizovan i istrajan, doći će, kad-tad, do retrogradnih procesa. Istorija je puna primjera te vrste. Demokratiju nije moguće instaliraiti, ona se osvaja svakodnevnom mirnodopskom borbom za svoja individualna prava uz uvažavanje drugih i njihovih istih prava. Umijemo li mi to?

Crna Gora je ponovo na klackalici. Zbog gore iznesenog ne uzdam se mnogo u našu kritičku svijest i razumijevanje i uvažavanje individualnih sloboda, iako su garantovane Ustavom. Dok ih, kao do sada najveće civilizacijsko dostignuće čovječanstva, ne osvojimo i usvojimo, uzdam se u slobodarski duh većine naših ljudi i njihov, istorijski dokazan, precizan stav prema nepravdi.

Autor je član Centralnog odbora GP URA

( Milorad Bato Đurović )