Zagonetka koju tek treba riješiti

Nakon 18 mjeseci borbe sa rakom jetre, dva dana poslije svog 69-og rođendana, preminuo je Dejvid Bouvi, jedan od najvećih i najznačajnijih autora popularne muzike. U trenutku kada je umro, kao da je cijeli svijet stao, a vijest o njegovoj smrti je odjeknula poput one da Džon Lenon više nije sa nama. Iznenađenje je bilo veliko ne samo zbog toga što Bouvi prethodno nije objelodanio svoju bolest nego i zato što je ovaj vječito mlad čovjek nekako uspjevao, kako autorski tako i svojim izgledom i autfitom, da sigurno prkosi vremenu.

Uvijek je djelovao kao neuništiva pop ikona, koja je preživjela dekade i ne samo pratila nego i pravila moderne trendove, pa se nekako očekivalo da će uspjeti da bude i iznad same smrti, što je tek nakon tužne vijesti postalo izvjesno. Naime, znajući da mu nije ostalo puno, odmah je počeo da snima posljednji album sa svojim dugogodišnjim producentom Tonijem Viskontijem koji je sa njim sarađivao na najznačajnijijm albumima ”Space Oddity” (1969), ”The Man Who Sold The World” (1970), Low (1977), ”Scary Monsters (and Super Creeps)” (1980), da bi sa njim nedavno obnovio saradnju 2013. godine albumom ”The Next Day”. ”Blackstar” je zvanično izašao na njegov posljednji rođendan da bi tek nakon njegove smrti postalo jasno da je u pitanju Bouvijev labudov pjev u kojem je smrt još jedan u nizu njegovih umjetničkih projekata, performans koji postaje dodatno kontroverzan sa naknadnim čitanjem znakovitih stihova i spotova ”Blackstar” i ”Lazarus” u kojima se jasno referiše na njegov skori susret sa smrću. Kolika je veličina Dejvida Bouvija govori to da je samo nedjelju dana prije nego je izdahnuo zvao Tonija Viskontija da mu saopšti da je napravio pjesme za novi album. Nažalost zbog rapidnog razvoja bolesti, nikada nećemo moći da čujemo njegov drugi oproštaj sa nama.

U pravom smislu te riječi Bouvi je ulitimativna pop ikona: on je paradigma subkulturnih fenomena i svih njihovih slojeva, od glamuroznog statusa rock zvijeze na kokainu, tabloidih senzacija, preko kontroverzne (bi)seksualnosti, postavljanja novih modnih standarda, multimedijalne performativne teatralnosti koncertnih nastupa, zapaženih filmskih uloga (”The Man Who Fell on Earth“ Nikolasa Rouga, ”Merry Christmas, Mr. Lawrence” Nagise Ošime i “The Hunger“ Tonija Skota), do kompleknse konceptualnosti i intelignetne invencije u muzici kakva se rijetko srijeće.

U biografiji ovog autora možemo zapravo isčitavati nove i nove semantičke dimenzije pop muzike, ali i vidjeti njenu cjelokupnu istoriju, jer Bouvi i zapravo i jeste istorija popularne muzike, od njene pune zrelosti u koju je ušla krajem 60-ih, pa sve do današnjeg dana. U tom smislu dvadest i šest Bouvijevih albuma je jedini pravi cjelovit rock ugođaj, fascinanti rock vremeplov, najsveobuhvatnija kolekcija pop muzike na jednom mjestu, sažeti opis zeitgeista XX i XXI vijeka, jedini zapravo apsolutno zaokružen autorski opus. Dok su ostali rock autori uvijek postajali efemerni u svojim poetikama, on je jedini uspio da upravo na toj efemernosti izgradi svoj identitet, prihvatajući da se ”sve mijenja a ništa ne propada”, pa je on kao neuništivi autor prošao kroz nebrojene metamorfoze od kojih je svaka nova podjednako enigmatična i razotkrivajuća kao i prethodna. Nužnost za alter egom i njegovom dinamičnošću pokazala je kameleonsku prirodu Dejvida Bouvija koji je drastično mijenjao maske, a nekada im čak i davao imena, kao Bouvi (njegovo pravo ime je Dejvid Robert Džons), Zigi Stardast ili Tin Vajt Djuk, pokazujući da su one prije ogledalo drugih ljudi nego iskaz njegove ličnosti: drugim riječima bio je ascelerator onoga što je kolektivna podsvijest, koja je kroz njega progovorila. Zato su se u Bouviju stvorile, razvile i završile muzičke i modne epohe koje slave individualnost sa i bez znaka navodnika. Bouvi je uvijek bio stvaran koliko je ”stvaran” i njegov svijet, zbog čega je uvijek djelovao kao neko sa druge planete ko pokušava da nam svojim muzičkim kulisama predstavi realnosti njegovog sazvježđa.

Uz Pol Makartnija i Džona Lenona, Dejvid Bouvi je najznačajniji pop autor u istoriji rok muzike. Gotovo nijedan muzičar kao njih troje nije napravio toliku količinu genijalne muzike koja je uvijek iznova mijenjala tok istorije rock muzike inspirišući cijeli niz generacija da tragaju za neprestanom invencijom. Kao i The Beatles, on se nikada nije držao oprobane i uspješne formule, nego je uvijek hrabro rizikovao za novim stilskim ekspanzijama. Kada je bio na vrhuncu slave odlučio je da ”ubije” Zigija Stardasta, kada je proizveo svoje najveće funk hitove hitove pošao je u Njemačku i na tragu kraut-rocka počeo je da se bavi elektronskom muzikom najavljujući synth zvuk 80-ih, da bi opet briljirao u toj dekadi sa mejnstrim albumom ”Let’s Dance” (1983), a onda se opet 90-ih orjentisao ka modernoj underground elektronici i žanrovima stvarajući svoj najeklektičniji zvuk u karijeri.

Dejvid Bouvi je pažljivo pratio stvari koje su se događale na nezavisnoj muzičkoj sceni, anticipirajući u svom radu sve ono što će kasnije postati trend. U tom smislu je uvijek bio u pravom mjestu u pravo vrijeme, najprije otkrivajući The Velvet Underground i Igija Popa, kojima duguje rođenje Zigija, potom Skot Vokera kome je uvijek tokom karijere davao poseban omaž, da bi na kraju svirao sa najzanačajnijim imenima alternativne muzike, članovima The Cure, Sonic Youth, Pixies, Nirvana, Arcade Fire itd. Tek na njegovim rođendanskim koncertima mogli smo shvatiti koji korpus izvanrednih autora je Bouvi iskreno uvažavao. Kada se tome posebno doda spisak nebrojenih saradnika sa kojima je sarađivao, od kojih se svakako ističe još jedan velikan - Brajan Ino, jer je sa njim imao najproduktivniju saradnju, jasno je da je bio uvijek u dobrom društvu i povezivao je izvanredne stvari: na primjer kraut-rock i Filipa Glasa, vodećeg kompozitora moderne klasike, po prvom, kraut-rockovskom albumu njemačkog ”triptiha”, ”Low”, Filip je nazvao svoju prvu simfoniju.

Tranzicija Bouvija 70-ih od vodeće figure glam-rocka do pionira elektro-popa, zapravo najbolje ilustruje dihotomiju Bouvija kao vodećeg rock autora koji je istovremeno inicirao smrt istog rock and rolla i rađanje moderne pop muzike. Njegov stilski ambigvitet govori nam o autorskoj višeslojnosti iza koje se vidi da je on kao generator novih muzičkih stilova i utemeljivač brojnih žanrova, zapravo još uvijek ostao nama do kraja nerazotkriven kao autor. Kada se tome doda njegovo poigravanje sa alter-egom, povučeni život koji je vodio slikajući posljednjih decenija, jasno nam je da je teško rezimirati njegovu bogatu karijeru. Upravo zbog toga nam Bouvijeva cjelokupna ličnost i nakon smrti ostaje tajanstvena. Možda je i tako najbolje. Jer slijedeći njegovu dječačku igru identiteta iza koje se uvijek krilo dovitljivo izvrtanje svijeta, on će ostati zagonetka koju tek treba riješiti, umjetničko djelo koje je postalo sama ličnost, sam Dejvid Bouvi, (kao što je rekao Oskar Vajld ”Life has been your art. You have set yourself to music”): on je čovjek koji nije živio u sadašnjem trenutku koji je oblikovao, već u dalekoj budućnosti u kojoj će nastaviti i dalje da postoji.

( Nemanja Bečanović )