BALKAN
Živjela Jugoslavija
Tko drukčije kaže taj kleveće i laže, tko laže taj kleveće, tko kleveće taj odgovara. Jer laž, drugovi i drugarice, nije ni književnost ni satira, laž je kleveta, jel tako tako je, protiv ovog rješenja stranke mogu uložiti žalbu u roku od petnaest dana, živjela Partija
Valjat će nam zapamtiti datum u zaglavlju rješenja, čitat će studenti jednog dana na posljednjoj, osmoj stranici opsežne opće povijesti hrvatskog humora kako je 28. prosinca 2018. u Republici Hrvatskoj službeno ukinuta satira.
„Privlačnost političke karikature i satire temelji se na eksploataciji koja je često usmjerena na narušavanje osjećaja objekta satire. Gospodin Falwell očito je javna osoba u smislu Zakona o prvom amandmanu, a gospodin Flynt optužen za klevetu iako se parodija ne može shvatiti kao iznošenje činjenica o Falwellu ili događajima u kojima je sudjelovao. Sukladno tome, zbog toga što satira nije lažna vijest koja bi se podrazumijevala kao istinita, to ne može biti predmetom odštete prema standardu stvarne štete.“
S tim jednostavnim, zdravorazumskim i podrazumijevajućim obrazloženjem - da „satira nije lažna vijest koja bi se podrazumijevala kao istinita“, i da ne može biti čitana ni suđena kao „iznošenje činjenica“ - Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država davne je 1988. presudio u čuvenom slučaju uglednog američkog televizijskog propovjednika Jerryja Falwella, oslobodivši Flyntov magazin Hustler prvostepene presude zbog parodijske reklame za Campari, u kojoj je Falwell prikazan kao incestuozni alkoholičar. Slučaj, kasnije ovjekovječen u Formanovu filmu „Narod protiv Larryja Flynta“, bio je historijski, ali razmjerno lak: ne samo da je navodna reklama bila očita parodijska satira, već je u dnu stranice za svaki slučaj stajao i disclaimer da je riječ o parodiji.
„Objektivno se ne radi o povredi ugleda spomenutih osoba. U pitanju su dosjetke autora koji svojim satiričkim tekstovima žele utjecati na društvenu stvarnost, u kojoj spomenute osobe imaju još veći utjecaj. Rubrika Feral tjednika Nedjeljna Dalmacija stalna je humoristička rubrika, koja izlazi već više godina na istoj stranici, i koju čine tekstovi, dosjetke, vicevi, aforizmi i alegorije kojima se na ironičan i satiričan način prikazuju prilike, osobe i pojave. Satira je književni ili novinarski izraz u kojem je na podrugljiv i duhovit način izražena oštra osuda nekih društvenih slabosti ili ljudskih mana. Preuveličavajući pojedine crte pojave do krajnjih granica komičnosti i apsurdnog, autor satire razobličava privid i razotkriva negativnu suštinu. Stoga po mišljenju ovog suda Feral nema elemenata vijesti u smislu točke 3. članka 135. Zakona o javnom informiranju, i ne može predstavljati rubriku iz koje će čitaoci crpiti informacije u novinarskom smislu.“
S istim jednostavnim, zdravorazumskim i podrazumijevajućim obrazloženjem - da je satira sama po sebi izmišljena i neistinita vijest, i da ne može biti ni čitana ni suđena kao lažna informacija - u ljeto 1988, svega koji mjesec nakon presude američkog Ustavnog suda u slučaju Hustler v. Falwell, satira je oslobođena i na drugom ideološkom kraju svijeta, na Okružnom sudu u Splitu. Sudac Branko Šerić tako je ukinuo zabranu Ferala i Nedjeljne Dalmacije, koju je Okružno javno tužilaštvo tražilo zbog „uznemiravanja javnosti širenjem lažnih vijesti“, odnosno „povrede ugleda javnih osoba“, od predsjednika CK SKJ Stipe Šuvara do predsjednika CK SK Srbije Slobodana Miloševića.
Nije ta presuda, jasno, bila historijska poput one u Washingtonu, ali jest na simboličan način označila kraj umornog jugoslavenskog pravosuđa. Bio je to njegov posljednji pokušaj da se obračuna s Feralom: nakon dotad nezapamćenog poniženja u sudnici splitskog Okružnog suda - gdje se sudac Šerić otvoreno smijao dok je iscrpljeni tužitelj mrtav ozbiljan čitao zabranjeni Feral kao dokazni materijal - Partija je konačno digla ruke od satire. Javno osramoćenom komunističkom pravosuđu trebat će punih trideset godina da se oporavi.
„Po mišljenju ovog suda, navodi koje je tuženik u spornom članku iznio su ne samo netočni i neistiniti, nego se istima svjesno i bezobzirno vrijeđa i kleveće tužitelja na krajnje neprihvatljiv i neprofesionalan način, te ga se stoga svjesno i zlonamjerno diskreditira ne samo kao privatnu osobu, nego i kao novinara. Temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno da su činjenice i događaji koji se spominju u spornom članku izmišljeni, dakle da nisu točni i istiniti, a što uostalom ni nije sporno među strankama. Satira predstavlja ismijavanje konkretnih, postojećih anomalija u društvu, dakle ismijavanje stvarnih činjenica i događaja, a ne izmišljenih. To što NewsBar u svojim uvjetima korištenja ističe kako su sve objavljene vijesti izmišljene, nije prema njezinom mišljenju dovoljno, jer to ne znaju svi njegovi korisnici.“
S tim, naime, nevjerojatnim izvanrazumskim obrazloženjem - da je satira ismijavanje stvarnih, a ne izmišljenih događaja, i da ne znaju svi čitatelji je li neki portal satiričan ili nije - Općinski sud u Zagrebu nekidan je na dvanaest hiljada kuna odštete osudio satirični portal NewsBar, kojega je uvrijeđeni Velimir Bujanec tužio zbog teksta pod naslovom „Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna eura“, mrtav ozbiljan tvrdeći u tužbi kako je „čitav članak netočan“.
Ono što je davno, pritisnuto dokazima, na samrtnoj postelji priznalo čak i komunističko pravosuđe - da je satira po definiciji izmišljena, neistinita vijest - u slobodnoj je demokratskoj Hrvatskoj trideset godina kasnije sudskom odlukom stavljeno izvan snage. Što se hrvatskog časnog suda tiče, činjenica da je drug Velimir Bujanec javna osoba zapravo je otežavajuća okolnost, a NewsBarov disclaimer da su „vijesti objavljene na portalu izmišljene“ tek pismeno, jasno i nedvosmisleno priznanje krivice.
Valjat će nam zapamtiti datum u zaglavlju rješenja, čitat će studenti jednog dana na posljednjoj, osmoj stranici opsežne opće povijesti hrvatskog humora kako je 28. prosinca 2018. u Republici Hrvatskoj službeno ukinuta satira. Historijsko rješenje Općinskog suda u Zagrebu potpisala je – nikad nam slavna povijest ne bi oprostila da joj ne spomenemo ime - sutkinja Snježana Šagud.
Sva je sreća tako ispala da Larryju Flyntu one davne 1988. nije sudio Općinski sud u Zagrebu, pa da „temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbeno utvrdi“ kako Hustlerova parodija reklame nije prava reklama, a još je svija sreća ispala da nam one davne 1988. umjesto umornog jugoslavenskog pravosuđa nije sudilo suvremeno hrvatsko, pa da zaključi kako su naši „navodi ne samo netočni i neistiniti, nego se istima svjesno i bezobzirno vrijeđaju i kleveću“ drugovi Šuvar i Milošević, „ne samo kao privatne osobe“, nego i kao državni, partijski i republički rukovodioci.
Mi smo se tako izvukli, ali satira nije. Po novome, eto - ukidajte Leksikografski zavod, zatvarajte Oxford, gasite Encyclopediju Britannicu, privedite Roberta C. Elliotta, spalite Jonathana Swifta, hapsite Charlieja Chaplina, strijeljajte Larryja Flynta, raspuštajte Vrhovni sud SAD-a - satira je po novome književna forma koja „predstavlja ismijavanje konkretnih, postojećih anomalija u društvu, dakle ismijavanje stvarnih činjenica i događaja, a ne izmišljenih“. Ne kaže to bilo tko, ne kaže to metnimo profesor Tomislav Brlek s Filozofskog fakulteta, već to kaže Općinski sud u Zagrebu i vodeća hrvatska, dakle svjetska teoretičarka književnosti Snježana Šagud.
Tko drukčije kaže taj kleveće i laže, tko laže taj kleveće, tko kleveće taj odgovara. Jer laž, drugovi i drugarice, nije ni književnost ni satira, laž je kleveta, jel tako tako je, protiv ovog rješenja stranke mogu uložiti žalbu u roku od petnaest dana, živjela Partija, živjela Jugoslavija, hvala i laku noć.
„Svako doba nosi izraz svoje kulture, pa prema tome i humor. Humor je izraz kulturne zrelosti. Mišljenje je ovog suda da se kulturan narod mnogo smije. Zašto? Zato jer je kultura produkt ozbiljnog stava prema svim stvarnostima života i pretpostavlja skladne relacije između težnje i stvarnosti. Kulturan narod lako uoči nesklad između pojma i stvari, pa se smije. Smijeh predstavlja društvenu ravnotežu. Danas, kraj toliko kriznih momenata, možemo govoriti o sutonu smijeha, jer životne teškoće, ekonomska kriza i politički problemi pritišću čovjeka. Zašto mu onda uskraćivati još ovo malo smijeha?“
S tim pak jednostavnim upozorenjem davnog je ljeta 1988. Branko Šerić, sudac Okružnog suda u Splitu, završio svoje obrazloženje oslobađanja Ferala i satire. Ako vam zvuči neugodno suvremeno, razveselit će vas vijest da su komunizam i Jugoslavija mrtvi već tridesetak godina.
A ni Sjedinjene Američke Države ne osjećaju se najbolje.
(rs.n1info.com)
( Boris Dežulović )