Maršal prkosio vremenu, pa izgorio u požaru

Grupa brigadira vješto se kretala uskom stazicom po slabo pristupačnom terenu.

Kameniti i niskim rastinjem obrasli obronak Možure kraj Ulcinja, za njih je značio više od života, iako su se tog sunčanog junskog jutra 1982. prvi put obreli na njemu.

Najveći dio građana Crne Gore, a kamoli Jugoslavije, nije znao gdje se nalazi Možura, baš kao ni oni prije no su stigli u Ulcinj.

Zadatak zahtjevan, ulog ogroman

Uprkos tome, brigadiri su znali da će uskoro biti ponos cijele nacije. Znali su da će zahvaljujući njima i profesoru Vlastimiru Mitroviću, Jugoslavija ali i Evropa saznati gdje se nalazi to nepristupačno brdo.

Dobro su znali i da njihov zadatak nije bio nimalo jednostavan - na obronku brda trebalo je naslikati lik Josipa Broza Tita, dimenzija 124 sa 44 metra.

Samo dvije godine nakon smrti doživotnog predsjednika SFRJ, brigadiri su vjerovali da na tom obronku u stvari pišu istoriju. Odgovornost je bila ogromna, na greške se nije ni pomišljalo. A sve je počelo spontano...

Konferencija Saveza socijalističke omladine Jugoslavije sa republičkom Konferencijom i ostalim političkim subjektima, donijela je početkom 1982. godine odluku da se jedna od saveznih omladinskih radnih akcija, kojih je svake godine bilo oko 20, organizuje u Ulcinju.

"Grad je tako dobio prvu saveznu radnu akciju", sjeća se Andrija Nikić, tadašnji predsjednik Opštinske konferencije Saveza socijalističke omladine Ulcinja.

Akcijaši su do Ulcinja stizali i nakon katastrofalnog zemljotresa 1979, ali to je bilo u okviru regionalne ORA.

Savezna omladinska radna akcija dobila je zadatak na regulaciji bojanskog sliva, odnosno spajanja Vladimirske rijeke koja je plavila okolna mjesta sa Kravarskim potokom koji je uticao u Bojanu. Dobila je naziv "SORA Bratstvo jedinstvo Ulcinj 1982", pod motom "Tito, to smo mi".

Nakon dogovora o rasporedu, koji je utvrdila Savezna konferencija omladine, odnosno Komisija za dobrovoljni omladinski rad, u Ulcinj je stigla i brigada "Slobodan Penezić Krcun", koju su činili studenti tadašnje Više škole Unutrašnjih poslova iz Zemuna.

Zajedno sa njima, u Ulcinj je stigao i danas pokojni profesor Mitrović. Važio je za umjetnika sa nenadmašnim darom i rado je išao na akcije. Kada je ugledao Možuru a potom i obišao teren, profesor je znao da će brigadiri, pored regulacije sliva, imati još jedan zadatak.

Na Kadinjači se nije održao

Dvije godine ranije, profesor i brigada "Slobodan Penezić Krcun", bili su učesnici ORA na Kadinjači kod Užica, gdje su izradili Titov lik mnogo manjih dimenzija od onog kojeg će kasnije raditi u Ulcinju.

Ispostavilo se da je ORA na Kadinjači, iako uspješno organizovana, doživjela fijasko jer je Titov lik nestao sa prvim kišama.

Profesor koji je koordinirao akcijom, bio je vidno utučen i duboko razočaran mjesecima nakon toga. Ali je shvatio da sitni kamen sa Kadinjače i teren podložan erozijama, od kiše i snijega nijesu mogli trajnije braniti njegovo i djelo njegovih studenata. A onda je došao u Ulcinj i popeo se na Možuru. Vidio je sve ono što mu je falilo na Kadinjači - odgovarajuću i stabilnu konfiguraciju terena, kvalitetan i krupan kamen i nisko rastinje, odnosno niskogoricu.

Titova fotografija iz 1942.

Profesor je razradio ideju o izradi Titovog lika i sa njom upoznao Opštinsku konferenciju omladine i ostale političke subjekte grada. Ideja je bezrezervno prihvaćena i budžetom SORA, odmah je odvojen dio sredstava i za tu akciju.

Nikić se sjeća da je Mitrović insisitirao na tome da njegov rad na liku bude dobrovoljan. Za lik je izabrana Brozova ratna fotografija iz 1942. godine, sa pletenom kapom, koja je ličila na šubaru i petokrakom. Nikić kaže da je to bilo najdostupniji Titov lik koji je krasio mnoge čitanke i istorijske udžbenike.

"Na terenu je uvijek bilo oko 15 brigadira. Vikendom su im pomagali i brigadiri sa 'SORA Ulcinj 1982', mještani i naši omladinci", priča Nikić.

Profesor je rad na terenu koordinirao sa strane brda Bijela gora, koja je gledala na Možuru.

"Imao je pored sebe uveličanu Titovu fotgrafiju a koristio je dvogled i toki- voki. Govorio je studentima koju niskogoricu, odnosno nisko rastinje da uklone a koju da obrežu, koji kamen da oboje bijelo a koji crveno", sjeća se Nikić, koji je tada bio sekretar, odnosno komandant SORA.

"Landrover" crkao, "fića" sve izdržala

Zbog lošeg puta do terena, u akciji su korišćeni isključivo “landroveri”, ne računajući posjete Nikića brigadirima službenom “fićom”.

"Jedan 'landrover' bio je opštinski a drugi nam je na korišćenje ustupio tadašnji sekretar MUP-a Slobodan Filipović. Put je toliko bio loš, da smo brzo ostali bez jednog džipa koji je završio kod automehaničara. Ja sam ponekad u posjetu studentima morao službenom 'fićom', ali eto, ona je izdržala”, priča Nikić kako se probijao do terena.

Maršal "vaskrsao" u septembru

Nakon izvjesnog vremena, trud se isplatio - lik je prvo dobio početne obrise, a odmah potom i finalan izgled. Maršal u ratnom izdanju, prkosan i nepokolebljivo odlučan, na Možuri je vaskrsnuo u septembru.

"Kapa je bila od niskogorice a obrazi i poprsje od kamena, kao i petokraka. Za te potrebe utrošeno je 2.740 kilograma bijelog fasadeksa i crvenog za petokraku. Dužina lika bila je 124 metra a širina 44 metra, na površini od 5,5 hiljada kvadrata", priča Nikić.

Sjeća se da su grad tokom akcije posjetili, pored ostalih, i tadašnji potpredsjednik predsjedništva SFRJ Vidoje Žarković, Savezni sekretar za narodnu odbranu Branko Mamula, predsjednik Savezne Konferencije SSOJ Bogić Bogićević i jedan od bivših predsjednika Omladine SFRJ i funkcioner Kosova Azem Vlasi.

Izradom lika, Ulcinj je dobio 88.000 sadnica, po hiljadu za svaku godinu Brozovog života, od Saveza gorana.

Nikić je rekao da su sadnice najprije smještene u plastenik “Agroulcinja”, a potom sađene duž zaleđa Velike plaže.

"To su danas gotovo svi veliki borovi u zaleđu Velike plaže. Sadili su ih naši omladinci", kaže Nikić.

Briga o liku, međutim, nije prestala njegovom izradom. Nikić se sjeća da je SO Ulcinj na predlog Opštinske konferencija omladine, kao nosioca aktivnosti na trajnom čuvanju lika imenovala Štab teritorijalne odbrane.

"I već 1983, Štab je organizovao akciju tokom koje je obrađena niskogorica koja je u međuvremenu porasla i ofarban isprljani kamen. Naredne godine, omladina je pod rukovodstvom Štaba, realizovala nešto veću rekonstrukciju lika jer je u međuvremenu stoka, na jednom dijelu, prokrčila stazu", priča Nikić.

Sjeća se da je omladina povremeno obilazila i održavala lik sve do 1987. godine.

"Najvidljiviji je bio poslije kiše sa sjevera, prozračan i upečatljiv", sjeća se on.

Ali nije samo Jugoslavija znala gdje stanuje briljantno isklesani Titov lik iz ratnih dana.

"Turistički prospekt Ulcinja tada je na naslovnoj strani imao Titov lik sa Možure. Turistička ponuda grada predstavljana je širom Evrope i to nikom nije zasmetalo. Naprotiv, Ulcinj je tih godina obarao rekorde po broju gostiju iz zapadne Evrope a posebno iz Njemačke”, rekao je Nikić.

Već od 1991. godine, lik počinje da blijedi, ali traje. Definitivno nestaje u požaru početkom novog milenijuma koji je spržio niskogoricu a po kamenu ostavio čađ i gar.

Niskogorica je u međuvremenu porasla, ali nema više ni Štaba teritorijalne odbrane, ni opštinske konferencije.

Nestao je lik koji je zubu vremena odolijevao pune dvije decenije.

Oni koji su gledali Titov lik jutrom sneni sa prozora soba, danju dok bi ispijali piće u baštama restorana i oni koji su u Ulcinj dolazili ili se opraštali od grada sa Titovim likom na obronku Možure, znali su da su profesor i njegovi studenti, na tom parčetu brda, zaista pisali istoriju.

Čujem da gore rade Tita, ponesi ljudima malo smokava

Dok se "fićom" probijao ka brigadirima, Nikić je jednom prilikom u Salču naišao na staricu koja je vodila magarca.

"Čujem da gore rade Tita. Evo, ponesi tim ljudima malo smokava", kazala je starica, obučena u narodnu šestansku nošnju, pružajući Nikiću kesu sa smokvama. "Ne treba stara, imaju oni sve što im treba. Nosi ti to kući unucima", odgovorio joj je Nikić.

"Da imamo, dali bi mi za njega mnogo više. Zato, ponesi ove smokve gore", kazala je starica.

Nikić kaže da se zahvalio i ponio smokve brigadirima.

Sjeća se da su za vrijeme akcije vladale nesnosne vrućine.

"Kod brigadira je bila popularna fraza - špricer u kanister. Oni su u stvari u kanister sipali vino i kisjelu a onda ga nosili da se hladi na obližnje izvorište u Salču. I tako su se borili sa vrućinama, jer tamo gdje su radili, hlada nije bilo", kazao je Nikić.

Da ima volje, opet bi mogao Tito na brdo

Nikić tvrdi da bi Titov lik danas mogao biti vrlo lako obnovljen i za mnogo manje vremena i novca.

"Lik je nestao, ali kamen je još tamo kao i niskogorica koja je porasla. Mislim da na terenu postoji više od 80 odsto resursa nekadašnjeg lika”, kaže Nikić.

Objasnio je da bi niskogoricu trebalo obrezati, a kamen ofarbati i eventualno dodati tamo gdje ga nema.

"Danas bi to bilo mnogo lakše i zbog tehnologije. Profesor je tada imao toki-voki, danas postoje mobilni telefoni, mogućnost razmjene fotografija sa terena i drugih lokacija i nebrojeno kvalitetnije komunikacije. Danas je i neuporedivo put bolji. Naravno, potrebno je i da se sve to i hoće".

( Samir Adrović )