Novljanin donirao preko 90 litara krvi
“Nikada ne pitam za koga je krv, niti sam ikada materijalnu korist imao od toga. Ko radi suprotno, nije pravi davalac krvi”
Zdravko Bato Sijerković iz Baošića, pored Herceg Novog, punih 48 godina je dobrovoljni davalac krvi. Do sada je krv dao 224 puta, i, tvrdi, davaće dok god bude mogao, a u toj plemenitoj namjeri slijedi ga i mlađi sin Dejan.
Do sada je donirao preko 90 litara dragocjene tečnosti, a sve je počelo daleke 1966. godine.
Bio je učenik Brodograđevno-metalske škole u Bijeloj, kada je povrijeđen njegov drug Branko Krivokapić. Tada je sa još dvojicom drugova prvi put dao krv. I od tada istrajava u toj plemenitoj akciji.
Posljednji put krv je dao prije mjesec dana, kada ga je pozvala nepoznata žena i zamolila da donira krv njenom bolesnom ocu.
“Nikada ne pitam za koga je krv , niti sam ikada imao materijalne koristi od toga. Ko radi suprotno nije pravi davalac krvi”, ističe Sijerković.
Sijerković je radio kod Vojske SFRJ, kasnije SRJ, kao torpedni mehaničar u Kumboru, pa ga je posao kod Vojske 1998. godine odveo u Libiju, gdje je nastavio da daje krv.
“Ponio sam sa sobom dva kompleta za davanje krvi, ne znajući šta me čeka u nepoznatoj zemlji. Ne samo da su bili iznenađeni u tamošnjoj bolnici kada sam dobrovoljno došao da dam krv, nego su još insistirali da mi plate. Bila je riječ o 300 dolara. Naravno da sam odbio”, priča Zdravko.
Često je bio u prilici da daje krv češće nego što je pravilo, ali nikada ne odbija one kojima je njegova krv potrebna
Često je bio u prilici da daje krv češće nego što je pravilo, ali nikada ne odbija one kojima je njegova krv potrebna.
“Moj komšija pitao me je da dam krv za njegovu majku koja je bila u bolnici i ja sam mu to obećao. Na to sam bio zaboravio i u međuvremenu sam dao krv, jer svaka tri mjeseca redovno dajem krv… Jedno veče me zove taj komšija i kaže: sutra bi trebalo da odemo u bolnici da daš krv. Tek sam se tada sjetio… Znam da je računao na mene i ja, ništa mu ne govoreći, sutra odem sa njim i dam krv. Dugo sam imao dvije knjižice dobrovoljnog davaoca krvi i često sam, kao i u ovoj prilici, “zaobilazio” propise koji ističu da se krv može dati samo jednom u tri mjeseca”, kazao je Sijerković.
Za Sijerkovića je najvažniji osjećaj koji ima kada pomogne nekom, a zahvalnost nekada dobije tamo gdje najmanje očekuje.
“Bilo je to vrijeme nestašice i restrikcije benzina, kada se vozilo po sistemu “par-nepar”. Bio sam u Bolnici Rasan da dam krv, i po povratku kući svratim na benzinsku pumpu da naspem gorivo. Policajac mi kaže da treba da čekam u redu, pa ako uspijem … Ne očekujući bog zna šta, kažem mu da sam dao krv neposredno prije toga i da bih htio da se ranije vratim kući. Kako mi nije povjerovao, pokazao sam mu knjižicu i kada je vidio koliko sam puta dao krv, iznenadio se, propustio me preko reda i naložio da mi se do vrha napuni rezervoar, što sam naravno platio”, kazao je.
Za dobrovoljno davalaštvo Sijerković je dobio i mnoga priznanja. Dobitnik je Oktobarske nagrade-najvećeg priznanja grada Herceg Novog, Srebrnog i Pozlaćenog znaka Crvenog krsta, Zlatne plakete Ministarstva zdravlja i drugih.
Davaocima krvi treba samo pažnja
Dobrovoljnim davaocima krvi ne treba novac za ono što rade, to je u suprotnosti sa njihovim načelima, ali da bi se stimulisali mladi davaoci trebalo bi im posvetiti malo više pažnje, smatra Sijerković.
“Mogli bi dobrovoljnim davaocima krvi skratiti čekanje kod ljekara, omogućiti da lakše dođu do deficitarnog lijeka za najbližu familiju ili da ih oslobode plaćanja naknada za ljekarsko uvjerenje za vozačku dozvolu, oružarni list, pomorsku knjižicu…”, kazao je Sijerković “Vijestima”.
( Slavica Kosić )