Legendarni Slobo Pješčić: Neke pjesme pjevam bolje od originala

U hiljadu slučajeva desi se jedan da mi kaže da slabo pjevam. Ne mogu ja da čitam misli i da znam da li ti što kažu da dobro pjevam zaista tako i misle, kaže za “Vijesti” urbana nikšićka muzička legendaSlobodan Slobo Pješčić.

O njegovim vokalnim i scenskim sposobnostima bespredmetno je diskutovati. Slobo je jednostavno neko na čijim nastupima je prava “ludnica”. Kada on pjeva svi su zadovoljni - Slobo, jer mu popularnost prija, ugostitelji, jer je dobra zarada, posjetioci, jer je vrhunska zabava.

“Posljednja dva puta nastupao sam u Podgorici. Bilo je vrhunski. Uvijek je u lokalima gdje nastupam fenomenalna atmosfera, a razlog je taj što dobro pjevam, u originalu i što to mnogo znači”, kaže čovjek koji je za osam godina snimio 28 piratskih izdanja i kako sam kaže, dnevno prodavao po pet.

Iako nepriznat u zvaničnim muzičkim krugovima, Pješčić koji se muzikom bavi decenijama, zaslužio je mitski status zahvaljujući specifičnom izvođenju pop-rok hitova, a poklonike ima i van Crne Gore.

Za jedan nastup zaradi više od pola penzije, a ranije je znao da mjesečno ugovori dvije-tri svirke.

“Za tri sata zaradim više od pola penzije. Dobra je to zarada. Ali i gazde lokala dobro prođu. U jednom lokalu sam pjevao pola godine. Odrao sam se, ali gazda me molio da ga ne napuštam jer mu je sa mojim gostovanjem krenuo biznis. Što se CD-ova tiče, dobro je što me niko nije tužio. Sve ovo sam radio dok nije postojala zaštita autorskih prava. Danas to ne smijem. Posljednji CD, kompilacije Dada Topića, snimio sam prije godinu”, kaže ovaj pedesetšestogodišnji Nikšićanin.

Za muziku se zainteresovao kao osnovac. Dok su drugovi pimplali loptu, Slobo je slušao šlagere - Splitski festival, Opatiju, Beogradsko proljeće.

“Tada sam volio šlagere, poput Olivera Dragojevića, Zlatka Pejakovića, Miša Kovača. Sa njima sam počeo. Nekada sam ludio za Oliverom Dragojevićem, a eto, njega nijesam snimio. Prvi nastup je bio prije 15-20 godina kada sam u velikoj sali pjevao ‘Motore’. Nikada to ne mogu zaboraviti. Bilo je toliko dobro, da sam poslije morao bježati iz glavne ulice jer su me ljudi prepoznavali i prilazili mi kao da sam bio Mik Džeger”, kaže pjevač koji voli modni stil Milića Vukašinovića, pa za scenske nastupe koristi sličnu garderobu.

“Milića sam baš volio, ali što je mnogo, mnogo je. Evo ga u ‘Farmi’, u ‘Velikom bratu’, svako malo se ženi i razvodi. Ja nikada ne bih pristao da uđem u neki rijaliti osim kada ne bih imao hljeba da jedem”, kategoričan je Slobo koji za sebe kaže da nije muzičar nego pjevač.

I to, kako skromno ističe, jedan od boljih.

“Nikada nijesam posumnjao u svoje pjevanje. Kada su me jednom prikazali preko televizije u lošem izdanju zvao sam čitavu bratiju iz Crne Gore na pjevački dvoboj, ali niko od crnogorskih pjevača nije pristao. Što se ne javiše kada su toliki ekstra pjevači? Ne misle oni da ja nijesam kvalitetan pjevač, pa zato nijesu htjeli da se jave, nego su svjesni da ‘Motore’ ne mogu otpjevati tako dobro kao ja”, smatra Slobo kome je izvedba čuvenih “Motora” obilježila karijeru.

Priznaje da na svakom nastupu pomenutu pjesmu mora da otpjeva po nekoliko puta, ali da i “Molitva” polako postaje njegov zaštitni znak.

“Snimio sam i neke pjesme koje žene pjevaju. E to su muke. Od Marije Šerifović sam jednom pjevao ‘Molitvu’ i sad moram, gdje god nastupam, da pjevam tu pjesmu. Ljudi traže da pjevam ne samo zbog toga što sam dobar pjevač nego i što uvijek napravim šou. Pjevači koji su me slušali kažu sve najbolje o meni. Zvao me Purašević da sa njim snimim duet. Nije on neki pjevač, više je komičar, ali ja sam stalno bio u nekoj žurbi i ne uradismo to”, kaže Slobo i priznaje da je znao da željezarce, do prije četiri godine kada se penzionisao, njegove kolege, budi pjesmom “Motori”.

Smatra da njegov specifičan način govora ne smeta pjevanju.

“ Neke pjesme pjevam bolje od originala. To su mi neke djevojke i momci u oči rekli. Trudim se da kada pjevam riječi čisto izgovaram. Rijetki su oni koji mi kažu da pojedine riječi ne razumiju. Drugi mi kažu da super pjevam, sve čisto kao suza. Bog dao zdravlja i ovima što me hvale i ovima što me kude”, zaključi Slobo.

Od Nirvane do Silvane

Pješčić za sebe kaže da je “muzički svaštar”.

“Prvi CD je bio mješoviti. Zatim sam snimao Zdravka Čolića, Divlje jagode, Vlada Georgieva, Željka Bebeka, Hari Mata Hari, Merlin… Sada nekako više volim narodnjake. Oduševljava me Šaban Šaulić. Njegovih pjesama znam preko 300. Samo ne znam dvije-tri koje ne mogu nigdje da nađem. Pored njega snimao sam Acu Lukasa, Jašara Ahmedovskog, Harisa Džinovića, braću Matić, Halida Muslimovića, Kemala Malovčića...”, nabraja Pješčić.

Nabraja pjevače koje cijeni.

“Prvi je Bebek, drugi Čolić, zatim Tifa, Aki Rahimovski, Čipi iz Osvajača. Od narodnjaka prvi je Šaulić, zatim Halid Bešlić, Malovčić. Što se pjevačica tiče Ceca za mene nije neka pjevačica. To su Lepa Lukić, Snežana Đurišić, Goca Lazarević”.

Još traži pravu djevojku, a danas je takvu teško naći

Slobo se još nije oženio. I dalje traži pravu i priznaje da dok je čeka “nailaze samo krive”.

“Moja djevojka ne mora da zna da pjeva. Čak bih volio da ne zna da pjeva, već da zna šta je kuća i porodica. Ali danas je takvu teško naći. Nijesu više djevojke što su nekad bile. Ćute, ne možeš im riječ išćupati iz usta. Traže da momak ima dobru kuću, dobra kola. Manje jurim žene, ali one jure mene, navlače me. Mislio sam da odem u Srbiju i da se tamo oženim preko preporuke. Ako odem, onda bih tamo i ostao da živim. Trenutno sam u nekom raskoraku. Treba da idem u Beograd, ljudi me zovu tamo”, kaže Slobo i dodaje da namjerava da pjeva dok je živ.

Crna Gora se paralizovala i ne mrda

Slobo Pješčić je redovan na protestima koje organizuje Demokratski front i kaže da ga je postojeća politička situacija “baš pogodila”.

“Nekada su ljudi sebi od plate mogli priuštiti neke stvari, a danas ništa. Cijela Crna Gora se paralizovala evo 26 godina, i ne mrda. Šta će nam autoput Bar-Boljare, a Pljevljaci se guše u dimu. Ali, ne gubim nadu. Zdravlje mi je na prvom mjestu, a ono je, hvala bogu, dobro. Treniram, ne pijem mnogo, ne pušim, čuvam se”.

( Svetlana Mandić )