Ni Crna Gora nije izuzetak: Depresivnih će biti sve više

Depresija će 2020. godine biti drugi uzrok opterećenja društva bolešću, a vodeći u zemljama u razvoju, pa ni Crnu Goru neće zaobići taj trend, kazala je specijalista psihijatrije i psihoterapeut Jelena Đurović, poručujući da će depresivnih biti sve više.

Ona je objasnila da je koncept psihičkog poremećaja danas znatno proširen i da pomoć psihijatrijskih, psihoterapeutskih, psiholoških i zdrastvenih službi uopšte, traži sve veći broj pacijenata koji ne pripadaju „klasičnim psihijatrijskim entitetima“ kao što su psihoze, neuroze, poremećaji ličnosti (psihopatije) i mentalna nedovoljna razvijenost.

"Pored pacijenata sa psihosomatskim poremećajima, to su pacijenti sa takozvanim „psihosocijalnim problemima“ ili „problemima življenja“, koji nastaju zbog sve složenijih uslova života, sve izraženijih adaptacionih napora, usled stresnih i kriznih situacija kojima su ljudi izloženi“, kazala je Đurović agenciji MINA.

Ti pojavni oblici, kako je kazala, socijalne patologije, ispoljavaju se emocionalnim poremećajima, odnosno subjektivnom patnjom i poremećenim ponašanjem, ali često bivaju maskirani i somatskim simptomima.

Prema riječima Đurović, ta „nova patologija čovječanstva“, zahvatila je je čak i najzdraviji dio populacije – mlade, ispoljavajući se, pored ostalog, alkoholizmom i drugim zavisnostima.

Takođe, dodala je, javljaju se i problemi izolovanih i usamljenih ljudi, pojavni oblici patologije bračnog i porodičnog života, narušeni interpersonalni odnosi, problemi koje stvara nezaposlenost kao i rad na mjestima koja na bilo koji način ugrožavaju mentalno i tjelesno zdravlje.

Ona je rekla da o medicinskom i socijalnom značaju te „nove patologije“ govori podatak da najmanje 30 odsto pacijenata koji traže pomoć od zdrastvene službe uopšte, pripada toj kategoriji koja se može obuhvatiti zajedničkim nazivom „psihosocijalni problemi” ili „problemi življenja“.

"Ovdje imamo slučajeve da ljudi dolaze na psihoterapije i osjećaju se bolje, pa se odvaže da kažu bliskim osobama da im je to pomoglo. Tek kad se otvore svojim prijateljima od njih čuju da i drugi idu na terapiju, ali su to krili“.

"Ne bih znala navesti tačan statistički podatak o broju depresivnih pacijenta u Crnoj Gori, ali ako se zna da se, prema procjenama Svjetske zdrastvene organizacije, očekuje da će 2020. godine depresija biti drugi uzrok opterećenja društva bolešću (odmah iza ishemičnih bolesti srca), dok će u zemljama u razvoju biti vodeći uzrok, mislim da Crnu Goru ne mimoilazi ovaj trend“, navela je Đurović.

Prema njenim riječima, produžene depresivne reakcije će uzrokovati sve nepovoljnija socio-ekonomska događanja u svijetu.

„Već smo svjedoci nekih događaja koji su direktna ili indirektna posljedica navedenog“.

Đurović je kazala da je ranije depresija smatrana bolešću sredovječnih i starijih ljudi, dok se danas uzrast u kome ova bolest započinje pomera sve više „ulijevo“.

Ona je saopštila da je, uprkos demokratizaciji i humanizaciji ljudskog društva u 21. vijeku, stigmatizacija duševnih bolesnika i dalje prisutna, pa čak i među zdravstvenim radnicima.

"Zanimljivo je da su u Španiji u okviru eksperimenta, korupciju proglasili za psihološki problem, za patologiju, a ne samo kao kriminal. Nakon toga se smanjila korupcija u državi, jer nijesu hteli da imaju psihijatrijsku dijagnozu. Mogu da prihvate da su kriminalci, ali ne i da su psihijatrijski pacijenti“, rekla je Đurović.

U krajnjem smislu, dodala je, to i jeste psihološki problem.

"Ovdje imamo slučajeve da ljudi dolaze na psihoterapije i osjećaju se bolje, pa se odvaže da kažu bliskim osobama da im je to pomoglo. Tek kad se otvore svojim prijateljima od njih čuju da i drugi idu na terapiju, ali su to krili“.

"Sada je vrijeme izobilja, pa i izobilja informacija. Pasivizirali su se ljudi, vezali za medije, izgubili se u mnoštvu ponuda. Gubimo kontakt sami sa sobom. Gledamo mnoge užasne stvari na televiziji i internetu, nesreće, nasilje, pogubljenja i počinjemo da se navikavamo na takve informacije, više ne reagujemo na njih, gasi nam se empatija“

"Sve postaje normalnije da ljudi mogu naglas da izgovore ono što u suštini misle. Tek tada dolaze u situaciju da mogu naglas da čuju odgovore na mnoga pitanja. Tek izgovorena misao stvara svjesnost o istoj. Zato psihoterapeuti u jednu ruku služe i kao medij za potpuni kontakt sa samim sobom“, navela je Đurović.

Đurović je ocijenila da živimo u vremenu pomjerenih ili direktno iščašenih uloga roditelja u porodici.

"Roditelji, često nesigurni u sebe, ne nalaze međusobno zajednički jezik i tako, u nemogućnosti da ostvare zajedništvo u porodici, odnose se prema djeci najčešće zbunjeno, ravnodušno, neiskreno i gotovo uvek duboko ambivalentno“, rekla je ona.

Sve to, kako je kazala, onemogućava mladima neophodnu identifikaciju i to u jednom dobu u kome je svaka vrsta autoriteta stavljena u ozbiljnu i opravdanu sumnju.

"Sada je vrijeme izobilja, pa i izobilja informacija. Pasivizirali su se ljudi, vezali za medije, izgubili se u mnoštvu ponuda. Gubimo kontakt sami sa sobom. Gledamo mnoge užasne stvari na televiziji i internetu, nesreće, nasilje, pogubljenja i počinjemo da se navikavamo na takve informacije, više ne reagujemo na njih, gasi nam se empatija“, dodala je Đurović.

Veoma mali broj ljudi je, kako je navela, svjestan sebe i svojih postupaka, a još manji broj je onih koji hoće da se bave sobom, da analiziraju sebe i svoje postupke i da tako počnu preobražaj svoje ličnosti.

"Radi se svašta da bi se prehranila porodica. Razvija se krajnji individualizam, tek poneko brine o drugima. Mladi su usmjereni na lične potrebe i tako odrastaju. Nedostaje ljubav. A ljubav je vjera i sigurnost. U ljubavi nema straha. Ljubav ne znači samo vladati savršeno sobom, biti racionalno superioran, ljubav se suši u uslovima stroge kontrole emocija“, rekla je Đurović.

Ona je poručila da je potrebna dobra individualizacija mladih, koja ne znači jačanje samo intelektualnog života, niti znači da treba postići takvu introspekciju koja će u svijesti postaviti nekog vrhunskog svevidećeg stražara.

"Individualizacija je mnogo prije proces čišćenja emocija kod brojnih naslaga, prije svega „porodične opterećenosti“ i to u smislu neurotične zavisnosti od roditelja, još uvijek snažnog straha od odvajanja, samim tim i odgovornosti. Mnogo uzročnih faktora je uključeno u manifestaciju psihičkih poremećaja“, kazala je Đurović.

"Uzimajući u obzir definiciju da je zdravlje stanje fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, proizilazi da u radu na zaštiti i unapređenju mentalnog zdravlja, treba da učestvuju, pored zdravstvenog, i svi drugi društveni sektori, koji se na bilo koji način staraju o zdravom i bolesnom čovjeku, njegovoj sredini, uslovima i stilovima življenja. Ukratko, društvena zajednica u cjelini“, kazala je Đurović.

Ona smatra da je uloga psihijatra i psihoterapeuta uvijek lijepa. „Susrećeš se sa ljudima i pomažeš im da se razviju. To je velika radost u današnje vrijeme, ali i u neko drugo, buduće vrijeme. To i ne smatram pozivom, već darom da svoj posao podijelim sa ljudima oko sebe“.

"Dolaze oni koji misle o životu, koji su odlučili da rastu, razvijaju se, koji tragaju za smislom i identitetom, i naravno ljudi sa različitim psihološkim problemima. Onaj ko dođe, to je osoba koja hoće da se mijenja, koja hoće da poboljša svoju stvarnost, svoj odnos sa dugima, unaprijedi svoje odnose na poslu, sa porodicom, djecom, prijateljima“, kazala je Đurović.

Ako je, kako je rekla, željeni psihoterapeut zaista onaj koji je u stanju da se neprestano usavršava i sazrijeva, pri čemu se ovo učenje mnogo manje odnosi na inventar znanja i povećavanje intelektualnog kvantiteta, a pošto mu u ovome mijenjanju i sazrijevanju mnogo pomaže sam pacijent, postaje razumljiva važnost susreta dvaju, egzistencijalnim jezikom rečeno, jednakih bića.

"Jer čovjek je takvo biće koje je upućeno na drugog čovjeka, njegovu izgovorenu riječ i susret koji sa tim drugim čovjekom može da ostvari. Treba biti hrabar da se bude svoj i da se to postigne u drugom i sa drugim, jer ne može čovjek sam“, kazala je Đurović.

Ona je pojasnila da psihijatar, u odnosu na uzročne faktore nastanka depresije, kao i težinu kliničke slike, odlučuje da li je medikamentozni ili psihoterapijski pristup ili pak oboje zajedno, pravo rješenje za pacijenta.

"Stara, osvještena istina da nema uspešnog dejstva lijeka, ako iza njega ne stoji pravi lijek i prava riječ ljekara – posvjedočila se još jednom i danas“, rekla je Đurović.

Kako je rekla, iz mnogo razloga, najčešće ne iz neznanja, već opet pritisnuti brojem pacijenata i pogrešnom zdravstvenom politikom našeg vremena, i to ne samo kod nas, ljekari se najprije okreću simptomima bolesti i pokušavaju da te simptome na najlakši i najbrži mogući način, odnosno medikamentima, odstrane ili bar ublaže.

"Da li je ovaj put stvarno pravilan? Težište ispitivanja, međutim, moraće se vrlo brzo premjestiti sa simptoma na ličnost bolesnika, odnosno na sve one crte i odlike kako u njegovom unutarnjem, duševnom životu, tako i spoljašnjem“, kazala je Đurović.

Kako je rekla, oduvijek je i svaki dobar ljekar bio i dobar psihosomatičar.

"Na ovakav stav svakog ljekara obavezuje nas i danas ne samo naša ljekarska etika, već i razvoj savremene medicine, u kojoj je psihosomatska medicina potvrdila i eksperimentalno dokazala stara naslućivanja svih dobrih ljekara u prošlosti da gotovo i nema tjelesne bolesti, uključujući i banalni grip ili anginu, u kojima snažno ne sudjeluje, često direktno provokativno, i neki psihički činilac“, kazala je Đurović.

"Ne podržavam nepovjerenje prema lijekovima, oni itekako imaju značajno mjesto u liječenju velikog broja pacijenata, nego ih ne treba stavljati umjesto sebe kao glavne činioce liječenja“

To, dodala je, i jeste razlog zbog kog su se oduvijek ljekari, još u prvom kontaktu sa bolesnikom, trudili da dokuče kakva je ličnost bolesnika. „Jer se za svakog savjesnog ljekara postavlja najprije, jedno pitanje i s njim u vezi jedna neophodna opreznost. Pitanje glasi: šta mi zapravo liječimo, bolest ili bolesnika“.

"Pri tome ne podržavam nepovjerenje prema lijekovima, oni itekako imaju značajno mjesto u liječenju velikog broja pacijenata, nego ih ne treba stavljati umjesto sebe kao glavne činioce liječenja“, rekla je Đurović.

Kako je poručila, za takav pristup potrebna je odgovarajuća teorijska sprema ljekara, koja će ga učiti da uvijek obraća pažnju na cjelinu, kako normalnih, tako i patoloških zbivanja kod pacijenta, iskustvo dugotrajne prakse i, ne na poslednjem mjestu, raspolaganje dovoljnim vremenom za takvo ispitivanje.

Prema njenim riječima, sistem vrijednosti je poremećen, vezan je za „imati“, a ne za „biti“ što iz osnove mijenja suštinu čovjekove egzistencijalne filozofije.

"Ovako postavljene stvari stvaraju ogromnu podjelu u ionako raslojenom ekonomskom momentu života što za posledicu ima još veću zavist, udaljavanje i pojavu negativnih emocija među ljudima. Dodavši na ovo, jak trend ulaska socijalnih medija, društvenih mreža i „opšte informatizacije“ međuljudskih odnosa, jasan je put koji se nazire pred prosječnim savremenim čovjekom“, kazala je Đurović.

Kako je rekla, u tim i takvim okolnostima, trend porasta depresivnosti je sasvim logičan slijed, a uloga psihijatra – psihoterapeuta naglašena kao neophodan dio strukture svakog društva koje vodi računa o zdravlju svih svojih pojedinaca.

( Mina )