Od Žutih prsluka ka Zelenom nju dilu

To je već stara vijest: značajni segmenti društva duboko su razočarani u takozvani “establišment”, a posebno u političku klasu. Protesti Žutih prsluka u Francuskoj, isprovocirani odlukom predsjednika Makrona da povisi porez na gorivo u ime borbe sa klimatskim promjenama, postali su tek najnoviji pokazatelj razmjera tog otuđenja.

Za nezadovoljstvo postoje ubjedljivi razlozi. Politički lideri (i oni sa desnog i oni sa lijevog centra), koji su prihvatili neoliberalnu vjeru da će globalizacija, finansijalizacija, deregulacija, privatizacija i gomila za sve to vezanih reformi donijeti dosad neviđeni procvat, četiri decenije su hranili javnost obećanjima koja, ispostavlja se, nisu ispunjena. Dok nevelikoj eliti očigledno ide baš dobro, značajni segmeti stanovništva istisnuti su iz srednje klase u uvedeni u novi svijet ranjivosti i nesigurnosti. Čak su i u zemljama sa niskim, ali rastućim, nivoom nejednakosti politički lideri na svojoj koži osjetili gnijev društva.

Sudeći po brojkama, situacija u Francuskoj izgleda bolje nego u većini drugih zemalja. Ipak, nisu važne brojke, već percepcija. Čak i u Francuskoj, koja je izbjegla neke krajnosti iz vremena Regana i Tačer, mnogi se nalaze u teškom položaju. A kada smanjuju poreze najbogatijima, ali povećavaju ih običnim građanima da bi popunjavali budžetske zahtjeve (bili to zahtjevi Brisela ili bogatih finansijera) - ne treba se čuditi što su se neki razgnijevili. Parole Žutih prsluka objašnjavaju šta ih zapravo brine: “Vlada govori o kraju svijeta. A mi brinemo o kraju mjeseca”.

Drugim riječima, postoji ozbiljno nepovjerenje prema vladi i političarima, što znači da su molbe i pozivi da se sada podnesu žrtve u zamjenu za obećanja boljeg života sjutra - neprihvatljive. To se posebno odnosi na ekonomsku politiku “trickle down” (“kapanje bogatstva s vrha ka dnu”): smanjenje poreza za bogate koji će navodno vremenom donijeti korist svim ostalima.

Kada sam radio u Svjetskoj banci prva lekcija iz političkih reformi bila je da njihova dosljednost i tempo imaju ogroman značaj. Koncept “Zelenog nju dila” kojeg danas zastupaju progresivne snage u SAD, te faktore i te kako uzima u obzir.

Zeleni nju dil je zasnovan na tri premise. Prvo, postoje neiskorišćeni ili nedovoljno korišćeni resursi, prije svega ljudski talenti, koje je moguće efikasno upotrijebiti. Drugo, povećanje tražnje za radnicima s nižom ili srednjom školom ili kvalifikacijom omogućilo bi da porastu njihove plate i životni standard. Treće, zdrava životna sredina je najvažnija komponenta čovjekovog blagostanja - danas i u budućnosti.

Ako već danas ne počne rješavanje problema vezanih za klimatske promjene, onda će na sljedeću generaciju biti svaljeno ogromno breme. Današnja generacija jednostavno ne smije predati te troškove sljedećoj. Bolje je prenijeti finansijski dug, s kojim ćemo tako ili ovako izaći na kraj, nego osuditi našu djecu na vjerovatno neukrotivu ekološku katastrofu.

Prije skoro 90 godina predsjednik SAD Franklin Ruzvelt je na Veliku depresiju odgovorio Nju dilom - paketom smjelih reformi koje su se odrazile na skoro sve aspekte američke ekonomije. Sada, međutim, Nju dil nije potreban jednostavno kao simbol. Neophodan je inspirativan cilj - vratiti ljudima posao. Upravo je to Ruzvelt uradio za SAD koje su tada bile pogođene kolosalnom nezaposlenošću. Tada je to značilo - više investicija u elektrifikaciju sela, u puteve i brane. Ekonomisti vode debate o tome koliko bi Zeleni nju dil imao efekta.

ije isključeno da bi obim rashoda u okvirima tog programa bio prenizak, a i trajao bi nedovoljno dugo da bi doveo do onog oporavka koji je bio potreban ekonomiji. Ipak, taj bi program ostavio dugoročan trag promijenivši zemlju u kritičnom trenutku.

Zeleni nju dil isto tako može pomoći razvoju javnog saobraćaja, pojavi novih profesija, rekonfiguraciji ekonomije radi rješavanja problema vezanih za klimatske promjene. Već same po sebi te investicije će stvarati nova radna mjesta.

Već je odavno priznato da će dekarbonizacija (ako se pravilno sprovede) postati moćan faktor stvaranja radnih mjesta. Jedan broj njih će se pojavljivati u ekonomiji, koja se priprema za ulazak u svijet obnovljive energije. Naravno, neka će radna mjesta nestati (na primjer mjesta 53.000 rudara u SAD). Neophodni su programi ponovne pripreme takvih radnika za nove profesije. I još jednom: krajnje su važni dosljednost i tempo promjena. Mnogo je bolje stvarati nova radna mjesta prije nego nestanu stara. I mnogo je bolje garantovati oporezivanje dobiti naftnih i kompanija za eksploataciju uglja i likvidaciju skrivenih subvencija, koje oni dobijaju, prije nego što zamolite one koji jedva spajaju kraj s krajem da plate više.

Zeleni nju dil je pozitivni signal toga šta je vlada sposobna da učini za današnju ali i za sljedeću generaciju građana. On će već danas dati ono što je više od svega neophodno ljudima koji su ugroženi - dobra radna mjesta. On je sposoban i da obezbijedi zaštitu od klimatskih promjena, koja je neohodna za budućnost.

Zeleni nju dil treba da se širi, posebno u zemljama kao što su SAD, u kojima mnogim običnim građanima nije dostupno kvalitetno obrazovanje, adekvatno liječenje i pristojno mjesto stanovanja.

Inicijalni pokret koji se zalaže za Zeleni nju dil nudi tračak nade ozbiljno pohabanom establišmentu. I on je dužan da se uhvati za njega, ispuni ga sadržajem i učini dijelom svog progresivnog programa. Potrebno nam je nešto pozitivno da bismo se spasli od odvratnog talasa populizma, nativizma i protofašizma koji zahvata svijet. Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i profesor na Univerzitetu Kolumbija

( Joseph E. Stiglitz )