I jeste i nije

Kod nas se dešava jedna zanimljiva pojava. Naime, svaka argumentacija, svako stručno obrazloženje, činjenice itd. mogu se jednostavno negirati od onih kojima ta argumentacija nije u interesu. Dakle i pored svih dokaza, i pored ''crno na bijelo'' neupitne istine neko jednostavno može javno da kaže: nije tako. I nikom ništa, nikakvih sankcija, nikakve odgovornosti nema, kada se nije (ne)jednom pokaže da ipak jeste . A interesantno je i to što su pripadnici jedne grupacije prosto kao ''izdresirani'' da misle isto, da glasaju isto, i da negiraju jedno isto, bez obzira na činjenice, pa i zakon. Neko bi pomislio: bez i malo svoga ja.

Najnoviji primjer, u nizu, jeste javna rasprava oko izgradnje hotela i apartmana u Miločeru i izdavanje u zakup tvrđave Mamula, takođe za preuređenje u hotel, dok se zakup Kraljičine plaže (kod Čanja) više i ne pominje. Ranije je slično bilo sa KAP-om, kada se Ugovor za poravnanje proglašavao državnim interesom i davanje šanse aluminijumskoj industriji. Ko je bio protiv ni dan danas mu nije oprošteno (čitaj: neprijatelj države), iako se taj Ugovor u međuvremenu pokazao kao fijasko i veliki namet na državnu kasu. I nikom ništa. A slučaj Solane, možda i najdrastičniji primjer uništavanja društvenog dobra, podsjeća me na onog ''toplog zeca'' (za mlađu generaciju koja nije upoznata sa terminom, radi se o prolasku zatvorenika na Golom otoku kroz špalir drugih zatvorenika pri čemu su ovi u špaliru morali da udare ove što su prolazili). Dakle, uprkos brojnim kritikama i pozivima opozicije, nevladinog sektora, pojedinim intelektualcima i međunarodne zajednice (špalir) jedna interesna grupa je pokušala da završi posao za sebe i sve bi vjerovatno prošlo ''nezapaženo'', kao bezbroj puta prije, da se nije umiješala međunarodna zajednica i njemačka ambasadorka sa prijetnjom nezatvaranja poglavlja o zaštiti životne sredine. Nažalost, u Miločeru i na Mamuli nema zaštićenih vrsta ptica i tzv. biodivirziteta tako da, ako ne odbranimo sami sebe, neće nam pomoći ni strani ambasadori.

Jedino što je gore od ove negacije, nije, to je jeste , onda kada nije. U svakom slučaju, tvrdnje suprotne od stvarnosti, bilo da su jeste ili nije toliko su prisutne u našem društvu, u svim segmentima, da to predstavlja ozbiljan, mada za sada nevidljiv problem i za društvo i za državu. Takav ambijent omogućava i olakšava da bilo ko, pa i najodgovorniji ljudi u ovoj državi po funkciji, ne samo u politici, mogu izjaviti i obećati bilo šta i ne ispuniti obećanje, bez ikakvih posljedica. Naprotiv, što je dodatni fenomen i karakteristika naše društvene zbilje, ponekad se desi da je upravo neko lažno obećanje i neispunjena i preuzeta obaveza podigla tzv. rejting nekom pojedincu, političaru, ili čak čitavoj grupi ili partiji. Jer, valjda, važnija je bila nada, optimizam, u odnosu krajnji rezultat tog obećanja. Možda i zato što je san o sreći, dok se čeka, možda i ljepši od same sreće, poetski rečeno, pa računaju i nisu puno izgubili, i ako se ne ostvari i ne dočeka.

U takvoj atmosferi ljudi prestaju da vjeruju jedni drugima. Često se može čuti konstatacija da niko nikom više ne vjeruje. Stvara se osjećaj nepovjerenja i gubi nada da se išta može značajnije promijeniti, posebno ne na bolje, kada su životne prilike i standard u pitanju. Ne samo kada se radi o pojedincima nego se ne vjeruje ni institucijama. Sve je manje-više relativizovano i gotovo ništa što je važno ne zavisi od procedura, pravila, zakona, već od nečije dobre volje i raspoloženja. A to opet daje prividnu moć pojedincima, sve dotle dok pojedinac ne bude moćniji i važniji i od same države.

Kada je prisutno nepovjerenje, kada sistem nije postavljen tako da zaštiti pojedinca i bude mu na usluzi, da mu olakša a ne oteža, stvara se ambijent za svrstavanje na jednu ili drugu stranu, u ovu ili onu opciju, i narod postaje podijeljen: po naciji, vjeri, partiji, i najzad jesi li za ili protiv NATO. Ovi prvi se uvijek plaše onim drugim: te oteće im crkvu, te ponesoše im državu, uglavnom vazda neka ''koska'', da se zabavi narod, dok oni zavšavaju posa'. Navodno, sve u interesu podijeljenog i prepadnutog naroda, a uistinu uglavnom sve za uske, lične interese grupe najmoćnijih pojedinaca.

Rezultat svega ne može da bude ljubav, mir, blagostanje... već preovladava zavist, ljubomora, čak i mržnja, naizgled iz čista mira, makar dolazila od pojedinaca i manjine, ali dovoljno glasna i moćna da nadglasa i nadjača većinu.

Napokon, i ti interesi mogu se svrstati pod jeste - nije. Kako ćeš znati da se nešto za što misliš da ti je sada u interesu neće okrenuti protiv tebe, a od halapljivosti i grabeži nisi vidio provaliju ispred sebe. Ili nije ni mogla da se vidi, mijenjaju se vremena, zakoni, specijalni tužioci... Da li si pomislio da li će interesi tvoje djece, unuka... biti podudarni sa tvojim? Da li u grču da obezbijediš djecu i unuke previđaš da im činiš medveđu uslugu... Kažem, i interesi, kao i sreća, a manje više i sve u životu su privremeni i relativni. A poznato je da i najbogatiji i najmoćniji mogu na kraju puta osjećati prazninu, a oni najskromniji spokoj i ispunjenost. I ta spoznaja da postoji samo početak i kraj, kao konstante, sve između je: i jeste i nije.

Autor je analitičar i konsultant za industriju

( Goran Đukanović )