Petrovac

Kao osnovac imao sam velika očekivanja od Dana škole, državnih i drugih praznika, raznih svečanosti. I redovno sam poslije bio razočaran, ništa se nije dešavalo onako kako sam zamislio i o čemu sam maštao – slabo sam igrao na košarkaškoj utakmici, „ona“ nije ni bila u publici, drugog su zvali da recituje, itd.

Odavno nemam bilo kakvih očekivanja od praznika – samo želim da se porodično okupimo, da smo svi zdravi i da nam baterije izdrže do novog susreta...

* * *

Ipak, kad malo bolje razmislim – nije baš tako – imao sam neka očekivanja.

- Hoćete li da vam govorim stihove iz Arsenove zbirke “Brod u boci?”

Niko ništa...

- Pusti to, napamet znamo “Ne daj se, Ines”, “Kavana ‘Opera’”, “Stranac”, “Stara cura”... daj da “skinemo” neki film i zajednički ga odgledamo – napokon se oglasiše, istina, uz osmijeh, sve tri (L, M. i N.) istovremeno.

A ponadao sam se da ću moći da se istaknem kao jednom davno kad sam nabasao na zbirku Izeta Sarajlića i kad su skoro dva sata pažljivo slušale stihove ovog sarajevskig pjesnika, rodom iz Doboja, čiju sam pjesmu “Rođeni ‘23, streljani ’42” najčešće govorio prošle godine.

Sve prolazi...

* * *

U našoj zemlji gotovo ništa ne funkcioniše jer ni u čemu nismo dosljedni i sve je kratkog daha. Mnogi značajni projekti, za dobro svih, brzo su zamrli. Opet se ludački juri po našim cestama. Džaba ono:

“Ne brže od života!” Policija, imam utisak, revnosno (neki kažu i selektivno) kontroliše saobraćaj samo onda kad joj treba para.

A pušači nas maltretiraju kao nekad. Na sve strane kulja duvanski dim.

Ovog puta nije bilo ni policijske akcije “Petarda”. Svojski sam, ranijih godina, propagirao tu akciju preko talasa Radio Bara pošto je davala rezultat. Ove Nove godine detonacije su nam raspršile i pomisao da se prošetamo do Trga Vladimira i Kosare, gdje je bio organizovan doček, uz Legende i Galiju.

To praskanje petardi me uvijek podsjeti da, u stvari, ni od čega nismo zaštićeni...

* * *

Ali, čudi me da su i Paštovići bili nedosljedni i da nisu uspjeli da sačuvaju Petrovac od najezde betona i željeza. Kakve su tamo kućerine izgrađene! Propušena je šansa i da novoizgrađeni parapet, umjesto glatkim (i hladnim) mermerom, bude obložen kamenom koji je vjekovima bio zaštitni znak paštrovačkih kuća.

Petrovac ne liči na ono otmeno mjesto iz druge polovine sedamdesetih godina prošlog vijeka kad sam kraj ljeta provodio kod moje dobre kume Smiljke Perazić, rođene Petrović, koja je krstila i brata i mene, i njene kćerke Jelke, moje školske drugarice u Barskoj gimnaziji.

Petrovac je tih godina mirisao na pučinu, mir i zadovoljstvo životom. Sad miriše na evro i ni na šta drugo.

* * *

Između mene i barskih pomoraca odavno postoji neka tajna veza. Još od onog vremena kad je jedan od njih, prolazeći pored nas, mulaca, bacio punu šaku zgužvanih, papirnatih dinara na naše klikere, “da kupimo slatkiše”. Mi smo im se divili, jer bili su kavaljeri, boemi, imali su najljepše žene i uvijek su bili raspoloženi za šalu i priču.

Poseban status imali su pomorci sa “Svetog Stefana”, najpoznatijeg broda “Prekookeanske plovidbe”. Taj feribot koji je decenijama plovio na relaciji Bar – Bari – Bar, bio je naš prozor u svijet, naš zapad na istoku.

“Veza” na “Svetom Stefanu” značila je da možete prvi da nabavite farmerke “levi štraus”, zelenu jaknu “vijetnamku”, “adidasove” patike, majicu “a la Popaj”, žvake “bruklin“, čokoladu „toblerone“ i da mirišete na borovu šumu, na “pino silvestre”. Tek kad su nam uveli sankcije shvatili smo šta su nam značili Bari, Korso kavur i Nikola kod kojeg smo mijenjali dinare za lire. Poslije više ništa nije bilo isto...

Od barskih pomoraca, u ono vrijeme, nije bilo boljih ambasadora Bara u svijetu. Znalo se da su pouzdani, stručni i odani.

Volio sam da pišem o njima. O Mikiju Mašanoviću napisao sam i knjigu.

I sada znam da ovaj blog sa najviše simpatija čitaju upravo oni, barski pomorci, u nekoj dalekoj luci, na stranom brodu, u maloj kabini, sa lap topom u ruci i slikom svoje porodice na natkasni...

* * *

Kako vrijeme prolazi sve se više potvrđuju neka predviđanja mog oca. Mogu misliti kako bi reagovao na nedavnu vijest da je odlukom njemačkog Ministarstva obrazovanja Hitlerov "Mein Kampf" (“Moja borba”) odobren za upotrebu u njemačkim školama. Respektovao je Njemce (i strepio od njih) još iz vremena kad je bio zatočen u Osnabriku. Govorio je da je to vrijedan i disciplinovan narod, ali da im malo treba da opet postanu opasno gordi.

Često je pričao dvije priče iz zarobljeništva da objasni nesalomivi karakter Njemaca.

Moj otac je, negdje sredinom 1944. godine, kao “slobodnjak”, okopavao krompir na njivi njemačke porodice, sa Amandom, gazdaricom od oko 60 godina, kad im je prišao “SS” oficir. Poljubio se s ženom i otišao u kuću, a ona je nastavila da praši. Otac se iznenadio kad mu je rekla da je to njen najstariji sin Valter koga nije vidjela dvije godine i koji je upravo doputovao iz Jugoslavije.

- Mi u Jugoslaviji bismo ostavili bilo kakav posao i otišli da proslavimo susret – kazao je otac.

- Imaćemo kad da razgovaramo za vrijeme ručka, posao mora da se obavi, ne može da čeka – odgovorila je Amanda, ne dižući glavu.

U to da će se Njemačka brzo oporaviti od ratnih strahota i pošasti fašizma, otac je bio još sigurniji dva mjeseca kasnije kad je sa stražarom i tumačem otišao da popravi zub. Stomatolog je imao preko dva metra i više od 120 kilograma. Pitao je prevodioca odakle je pacijent. Onda je više za sebe, ali da ga svi čuju, posebno sestra koja mu je pomagala, rekao: “Dokle ćemo da ratujemo s ovim bjelosvjetskim čifutima?” Otac se poslije tih njegovih riječi sa zebnjom popeo na zubarsku stolicu, ali Njemac je tako savjesno i stručno obavio posao kao da je pred njim bio sam Gebels. Sa tim zubom moj otac je otišao i na Gvozden brijeg, 55 godina kasnije.

* * *

Kupio sam novogodišnju “Politiku”, trobroj. I još je nisam pročitao jer je bilo mnogo dobrih tekstova. Ali, prazničnu “Politiku” najviše volim zbog rubrike “Kroz Beograd”. Naslovi “Dežurne ustanove”, “Apoteke”, “Biblioteke”, “Pozorišta”, “Bioskopi”, “Koncerti”, “Muzeji i galerije”... uvijek me vrate u drago vrijeme kad su mi te informacije bile itekako važne.

( Milan Vujović )