Jedan komita - četiri glasa

Da mi je kako prespavat’ sve praznike, naročito vjerske... Probala sam, ne ide kad traju po tri dana. Plus televizijske najave i odjave... Stvarno, je li iko u ovoj državi zadužen za ljudska prava nevjernika, da odvoji za nas bar jedan TV kanal. Ne samo zato što vjerujemo da nas je više nego vjernika, nego zbog toga što je religioznost lični izbor pojedinca, a ne nasljedna kolektivna obaveza.

Ne piše se dobro zemlji u kojoj je na Badnje veče, u 21. vijeku, udarna vijest da se pripadnici dvije nacije nijesu istražili... Poštovani gledaoci, nalaganje badnjaka proteklo je bez incidenata iako su ih i ove godine dvije crkve nalagale odvojeno... I tako, po desetak puta dnevno na svim nacionalnim frekvencijama.

Pa što ako ih nalažu dvije crkve... Normalnim ljudima ne bi smetalo da ih loži i dvadeset, smeta jedino ovo manipulisanje masama. Naročito kad to praktikuju crkveni poglavari. Koji se božićnog protokola drže samo jedan dan...

***

Tačno toliko je kod mitropolita Amfilohija potrajala božična vatra bogoljublja i bratoljublja. I želja da na zemlji bude mir, a među ljudima dobra volja. I poziv na okupljanje oko svetinje mirbožanja. I sve ostalo što je vjernicima poručio poslanicom u koju bih čak i ja povjerovala. Da se već sjutradan nije ispostavilo kako ni on sam ne drži do onoga što je rekao...

Njegovo bratoljublje izbrisano je jednom rečenicom: bezbožnici i prodane duše izmišljaju nekakvu autofekalnu crkvu... Nije prvi put da mitropolit u hramove unosi rječnik ulice, a neće biti ni posljednji da tron na kojem sjedi spušta u kanalizaciono podzemlje. Potrajaće to, sve dok takvo bogoljublje bude išli na polzu svetovnom gospodaru Crne Gore...

Pozivanje ovog duhovnog na kralja Nikolu i nije bilo od neke koristi. Niti je stari vladar u Ustav - da oproste čitaoci - unosio fekalije. Zna mitropolit da tamo - bez slovne, ali i bez državničke greške - piše autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva. Kao što zna - odavno slovi za jednog od najobrazovanijih u Crnoj Gori - kako su viđeniji Crnogorci odgovarali na pitanja Valtazara Bogišića.

- Posve avtokefalna - rekli su prije vijek i kusur Marko Miljanov i Novica Cerović. Tako je govorio i kraljev tast Petar Vukotić, objašnjavajući velikom pravniku da “vrhu nje nema nikoga do Boga”...

***

Da ne potežem sad papire iz Carigrada, za to su zadužene neke žešće patriote. Koje će dodatno motivisati najava srpskog mitropolita da će ove godine kapelu vratiti na Lovćen. Uz obećanje da će prvi kamen sam ponijeti, iako mu je više nego jasno da od toga neće biti ništa. Ne samo glede tog jednog kamena, nego kapele ucijelo.

Jedino mu može poći za rukom da, što bi rekli političari, podigne međunacionalne tenzije. Ili, po crkovnom, da širi krvomutnju među pravoslavnom braćom.

Od mitropolita Amfilohija ništa bolje nijesam ni očekivala, ali mitropolit Mihailo me jeste iznenadio. Uskoro će, kaže, Crnogorska pravoslavna crkva dobiti od Carigradske patrijaršije tomos kojim će biti potvrđeno obnavljanje njene autokefalnosti.

Ne bi bilo mjesta prigovoru zbog takvog širenja optimizma, da se pritom nije pozvao na ukrajinski scenario. Čiji crkveni dio jeste mirno realizovan u Kijevu. Ali, tek nakon onog svetovnog u cijeloj Ukrajini...

***

Nadam se da sličan scenario neće biti repriziran kod nas, iako su svi unutrašnji uslovi ispunjeni. Ne mislim samo na autokratiju, nezajažljivost glavara, obespravljenost naroda i njegovo tlačenje. Nego i na masovnu pojavu komita nakon što je upravljanje crnogorskom vojskom predato savezničkoj komandi u Briselu. Pošto se kod nas već tri decenije istorija ponavlja kao farsa, proslava tragičnog Božićnog ustanka izgledala je više nego komično. Nasljednici komunista - depees je samo drugo ime za tu organizaciju - slavili su na Cetinju život i djelo Krsta Popovića. Čije su zasluge bile poznate i prije 70 godina, pa ipak su ga - ubili!

***

Ubijano je prije tri decenije i samo podsjećanje na njega, bubrezi još bole organizatore i učesnike nekih skupova na Cetinju. U Podgorici je depeesovska Služba bila nešto humanija... Malo se ko sad sjeća sjajne drame Momira M. Markovića i briljantnog Petra Banićevića u ulozi glavnog junaka “Pogibije”, Krsta Zrnova... Kako ova aMNEzija u režiji vlasti sve brže napreduje, falilo je samo da komitski podmladak, pri povratku u Podgoricu, oda počast narodnom heroju Raku Mugoši. Pošto grobovi ostalih učesnika hajke na ostarjelog komitu nijesu baš nausput.

***

Potomci ubijenih komita i politički nasljednici ubica - nikad mi nije bilo jasno zašto se onaj sindrom vezan za žrtve i zločince ne zove crnogorski nego stokholmski - zajedno su se u prijestonici i ispjevali:

- Ko to noćas kroz Cetinje prođe, Krsto Zrnov i njegove vođe. Na glavi im kapa crnogorska, A na pleći puška prekomorska...

Neznanje, zanos ili nešto drugo, ali ovi stihovi mogli bi se odnositi samo na jedan, i to nimalo patriotski, period u životu Krsta Zrnova... Pušku prekomorsku, konkretno italijansku, on je mogao nositi kroz Cetinje jedino od sredine 1941. do kapitulacije Italije u septembru 1943. godine. A kolaboracija sa okupatorom, voljna ili nevoljna, nije baš za pjevanje...

***

U Balkanskim ratovima, uključujući Mojkovačku bitku, kao i Prvi svjetski rat, Krsto Popović bio je oficir Crnogorske vojske, koja je oružje dobijala iz Rusije, zemlje koja nama nije prekomorska. Činjenica da je tokom Velikog rata stiglo i nešto zapadne džebane ne mijenja suštinu.

Kao komita, sve i da je neđe plijenio kakvu prekomorsku pušku, kroz Cetinje se nije mogao prošetati ni bez vođa ni sa njima, zato što živu glavu niko od njih ne bi iznio. Nije kralj Aleksandar pokazivao mnogo simpatija prema ujčevini ni prije Božićne pobune, a kamoli nakon što se digla na oružje...

*** Sad će mi se prijatelji pjesnici na glavu popeti s objašnjenjima kako poezija ne mora biti istinita. Znam, ali nije zdravo ni stihovima graditi mitove o stvarnim učesnicima istorije. Pogrešna godina u Drugom svjetskom ratu neće potrijeti prethodne decenije zasluga Krsta Popovića.

On je dovoljno crnogorski vitez i bez mitske nadogradnje koju, iz vrlo niskih pobuda i sa veoma pragmatičnim ciljevima, naprasno forsira ova vlast...

A koliko je njoj stalo do Crne Gore, vidjeli smo na današnji dan prije 30 godina. I svakog narednog, do danas...

P.S. Vidio je to dobro i Vasilije Miličković, dok se svojski trudio da spriječi pljačku države kroz preprodaju Rudnika uglja. Upozoravao je od početka da će ta trgovina donijeti korist samo Predsjednikovom bratu. Na kraju je pokušao, poznajući dobro i ekonomiju i pravo, da svoju državu zaštiti pred sudom. Nije se, međutim, razumio u novu razvojnu matematiku depeesa: glas vlasnika 0,08 posto akcija jači je od glasova onih koji zastupaju 99,2 vlasništva u EPCG... Kako? Ne znam, pitajte crnogorsko pravosuđe. Znam samo da Vasilije Miličković mora da plati 1.700 eura za “neosnovano blaćenje braće Đukanović”. Plus još 3.000 sudu... Za nauk svima nama!

( Ratka Jovanović-Vukotić )