Spuški valcer

Gospodin slučaj htio je da se uoči najluđe noći toliko stvari izdešava, da moraš biti Agata Kristi ako misliš povezati ko je u ovoj državi u zatvoru, ko u pritvoru, a ko napolje.

Sve se odigralo u nekoliko dana, dok je pošteni plebs obnašao veliko trebovanje i sjeckao konstituente ruske salate, ideološki zapitan više nego obično nad mogućnosti kakvog atlantskog slanog predjela koje bi bolje odgovorilo političkom trenutku.

Prvo me je hitnuo aber kako je optužbi za pranje novca oslobođen slavodobitni Safet Kalić sa porodicom, ali ta mi vijest nije dovoljno zaparala cerebrum pošto sam se bavio kićenjem jelke i psovao kvalitet bombica koje nisu baš češki kristal, ali puknu kao da jesu.

Klekao sam pod jelku da pokupim srču, kad sam na drugom kanalu čuo kako puštaju i gospođu Mirjanu Marović, da bi onda stigla i vijest o mogućoj nagodbi mladog Marović Miloša . U jednom trenu odbijanja da se izjasnim krivim za toliko polomljenih bombica koje su ispadale lančano iz drhtavih mi ruku, saznadoh i da su pozvali gospodina Stamatovića iz MVP-a na službeni razgovor kod specijalnog tužioca, što je napokon oborilo jelku.

Postalo mi je jasno da ni Novu godinu ne mogu provesti kao čovjek, već moram da slušam ko koga privodi, sprovodi, odvodi, kome ističe pritvor, te sam se ljudski zapitao zašto je baš Nova godina prikladan termin za ovakve stresove javnog mnjenja. Zašto Nova godina ne znam, ali da đavo sere na gomilu to znam, pa ni zatvor u Bijelom Polju više nije u mogućnosti da izdržava silne robijaše, nego se ponaša po modelu sreske biblioteke u koju se ulazi i izlazi bez mnogo ceremonijala.

Što se ne šće u lance vezati krenulo je da bega iz dotične zatvorske jedinice, tako da je pred sami doček novaka pobjegao i jedan od opasnijih, Vujović Ivan, osuđen za ubistvo, baš kao nedavno zatvorenik Zindović koji je bio da posjeti staramajku, zapravo čestita rođendan đetetu, kad je u seoskoj idili toplog doma valjda služen kačamak sprovodnicima a razbojnik pobjegao dok su kusali rečenu deliciju i pitali se kako iz tako čazbene kuće izađe onakav mangup.

Taman sam pomislio da je zatvorskim hepiendima došao kraj, kad čitam u štampi još i da su pljevaljski lovci uhvatili pa pustili nekakvu srnu i to u regionu Bukovice, jeste, baš one Bukovice, odakle je stigao potresan snimak bijega u slobodu ovog simpatičnog papkara, što sam proslavio suzama iskrenog ganuća, ni da su se žitelji sela vratili iz Luksemburga gdje su davno protjerani jer su muslimani.

Priznajem da me je Nova godina omela da detaljnije pratim zatvorski red karpet, pa neću da tvrdim kako su namjerno popuštali i oslobađali sve te ljude u vrijeme praznika, računajući na blagovolju i laki štimung pripite javnosti. Nemam ni dokaz da je saslušanje Stamatovića zvanog Stami u bilo kakvoj vezi sa kandidaturom njegovog druga i šefa Igora Lukšića za mjesto genseka Ujedinjenih nacija. U pandemonijumu informacija koje ne bi povezao ni Zigmund Frojd, okrenuo sam se trpezi i pomućenom slavlju nastupajućeg ljeta gospodnjeg.

Moram ipak da priznam kako mi je preko glave zatvora i hapšenja. Počinjem da plačem kad čujem zvuk ključeva u hodniku; nekoliko veselih trubača koji su mojoj porodici htjeli da uljepšaju podne pjesmom otjerao sam sa praga kao da mi ih je poslao Milivoje Katnić. Momci su bili pristojni i nadam se da su još na slobodi. Ako nisu, ostaje nada da će brzo izaći. Jer svakome može da se desi da ode u zatvor i da ga oko Nove godine puste.

Poštenom čovjeku dođe svejedno, emotivno doživljavam i kad hapse i kad puštaju. To ti je isti broj stres poena, nešto kao razvod i brak. Čovjek se ima jednako uzbuniti i nad porazom i nad pobjedom, and treat those two impostors just the same, što reče Kipling.

Ako je neko mislio da je Nova godina pravo vrijeme da se nacion suoči sa relativitetom ova dva koncepta, onda samo mogu da podignem palčeve i poželim još sadržajnih praznika, sa gustom agendom zatvorskog prometa koju najavljuju već za vreli januar.

( Brano Mandić )