Neću se zadovoljiti medaljom iz Vejlea
U plejadi nadarenih i poznatih cetinjskih sportista, već nekoliko godina unazad, polako, ali sigurno, svoje mjesto “pod suncem” nalazi Filip Radović.
Zapravo, već ga je našao, jer je u 2015. godini postao najmlađi najbolji sportista Cetinja i prvi osvajač medalje u istoriji crnogorskog paraolimpijskog sporta. I to sa tek 15 godina!
Iako nema lijevu šaku, Filip je u mlađim kategorijama osvojio sve moguće titule u Crnoj Gori, a najmlađi je igrač u istoriji stonog tenisa koji je igrao u finalu pojedinačnog seniorskog prvenstva Crne Gore. Ono što su druga djeca radila sa dvije, on je morao, ali i mogao sa jednom. I to vrlo uspješno.
Mali, veliki Filip je pravo je stonotenisko čudo. Sa reketom u rukama trijumfuje u borbi sa sudbinom koja mu je namijenila teži put kroz život. Uglavnom pobjeđuje, ima i poraza, ali uvijek se raduje igri. Njegova upornost i talenat, volja i hrabrost, vode ga do uspjeha o kojima nije razmišljao kada je sa sedam godina prvi put uzeo reket u ruke. A danas se nada i vizi za Paraolimpijske igre u Rio de Žaneiru. Odluka pada sredinom marta, s obzirom na to da Filip nije sakupio dovoljno poena za direktan plasman (potrebno je biti među deset najboljih na svijetu na zvaničnoj PTT listi)…
"Imaju dvije vajld karte za Rio. Mislim da imam šansi da je dobijem zbog bronze na Evropskom prvenstvu. Osim zdravlja za porodicu i mene, to mi je prva i najveća želja za 2016. godinu", kaže na početku razgovora za „Vijesti“ Filip Radović.
Bronza na Evropskom prvenstvu za osobe sa indaliditetom u danskom Vejleu, u oktobru, bila je kruna godine za mladog „cetinjskog viteza“. Medalja na EP je, kako je ranije izjavio njegov trener Nikolaj Lupulesku, stigla tri godine prije plana.
"Medalja je rezultat decenije, to niko nije uspio u 15. godini, u tako jakoj konkurenciji. Radović do sada nije izgubio meč od slabijeg od sebe. Samo je moj brat Ilija Lupulesku tako podizao formu iz meča u meč na velikim takmičenjima", kazao je Nikolaj Lupulesku po povratku iz Danske.
"I ja sam očekivao takav uspjeh tek za četiri godine, s obzirom na to da je bila mnogo jaka konkurencija na EP, sa protivnicima koji su mnogo iskusniji i stariji od mene. Znali su tamo da sam dobar igrač, ali su mislili da sam još mlad za tako nešto", nastavlja priču Filip.
"Potajno sam se nadao prolasku grupe, a znao sam da je u četvrtfinalu sve moguće. Turnir sam otvorio loše, izgubio 3:0 od petog igrača svijeta, ali kako je turnir tekao igrao sam sve bolje i bolje, pobijedio sam Italijana 3:2, zatim i sedmog igrača sa svjetske rang liste 3:2 i ušao u četvrtfinale, za koje sam se spremio najbolje, i psihički. Kompletan desetomjesečni rad od januara do tog trenutka je došao do izražaja, u pravo vrijeme i sa 3:0 sam savladao Španca Ruisa, trećeg na svjetskoj rang listi i osigurao medalju. Tada nisam ni bio svjestan da sam osvojio tako veliku medalju, tek sad osjećam što sam stvarno uradio. Ali, neću se zadovoljiti s ovom medaljom, nastaviću da naporno treniram kako bih osvojio još velikih odličja", već gleda naprijed Radović.
S obzirom na prvu medalju u istoriji crnogorskog paraolimpizma, odluka da Radović bude najbolji sportista godine u izboru Paraolimpijskog komiteta Crne Gore je bila očekivana i logična.
"Hvala svima koji su prepoznali moje rezultate. Nadam se da ću opravdati očekivanja".
Nakon četiri uzastopne godine tokom koj je biran za najboljeg mladog sportistu Cetinja, u Upravi za sport Prijestonice ove godine “nijesu imali kud” – Filipa su izabrali za najboljeg sportistu grada.
"Očekivao sam taj izbor, s obzirom na to da sam osvojio medalju na Evropskom prvenstvu. Ali, naravno, uvijek je nevjerovatan osjećaj biti najbolji sportista svog grada. Nadam se da ću i u budućnosti opravdati to priznanje".
Prve sportske korake napravio je na fudbalskom terenu, ali je po uzoru na starijeg brata Nikolu odlučio da se oproba i u stonom tenisu. Odmah mu se svidjelo, pa je nastavio da trenira, i pored skepse roditelja…
"Naravno da sam bio skeptičan, on je dijete sa invaliditetom, nema lijevu ruku, šaku. U startu nijesam očekivao da će on da igra stoni tenis, nikad nisam razmišljao o tome. Više sam bio opredijeljen da igra fudbal. Međutim, kako su krenuli rezultati, kada je osvojio prvu medalju, on je bio totalno zaluđen stonim tenisom i više ga niko nije mogao odvojiti od toga", rekao je prije nekoliko godina Filipov otac, Ratko.
"Jedno vrijeme sam paralelno trenirao fudbal i stoni tenis. Ali, kad su već krenuli turniri, vidio sam da ne mogu istovremeno da se bavim sa dva sporta. Izabrao sam stoni tenis, ne žalim zbog toga, ali i dalje sa drugovima volim da odigram neku partiju fudbala".
Filip je na prvo takmičenje krenuo nakon godine treniranja, odigrao je sedam mečeva, šest je izgubio, a jedan dobio. To ga nije obeshrabrilo, naprotiv. Dalo mu je dodatnu snagu, motiv, pa je narednih godina poraza bilo sve manje, a pobjeda i trofeja sve više.
"Ne znam koliko sam osvojio medalja i pehara, držim ih u jednoj vitrini. Možda će mi brzo trebati novi prostor", uz osmjeh kaže Filip.
Medalja iz Vejlea je, svakako, najzačajnija u njegovoj dosadašnjoj karijeri, koja je stigla nakon brojnih titula u Crnoj Gori.
"Biti prvak države je san svakog sportiste. Nakon toga, imaš više ciljeve".
Kako bi dosegnuo još bolje rezultate, Radović je morao da se sa Cetinja prezeli u Uzdin, selo u Vojvodini, kako bi na Akademiji Lupulesku,odnosno klubu Unirea, mogao da još više napreduje.
"Otišao sam iz Crne Gore jer ovdje više nisam imao dovoljno dobar sparing i nisam imao dovoljno dobrih mečeva u ligi. U Srbiji je mnogo jača liga, ima puno dobrih igrača, što meni samo koristi".
U Uzdinu je prošlog ljeta završio Osnovnu školu „Sveti Georgije“, a od septembra je učenik Gimnazije u Kovačici.
"Gimnazija “Mihailo Pupin” je dosta teška, ali u posljednje vrijeme nijesam puno trenirao, jer od Danske nisam imao neka bitna takmičenja, pa sam trenirao jednom dnevnom i više sam bio posvećem učenju. I bio sam odličan na polugodištu".
Kako kaže, dosta se navikao na odvojenost od kuće, roditelja, društva, “iako mu drugovi nedostaju”.
"Kad dođem na Cetinje, želio bih da ostanem što više. Ali kad pođem u Uzdin, odmah zaboravim na sve, i okrenem se obavezama".
Iako još uvijek kadet, Radović kaže da bi po završetku karijeri, volio da bude trener.
"Volim sport i volio bih dokraja života da ostanem u njemu".
Zahvaljujući stonom tenisu imao je priliku dosta da putuje.
"Kad putujem na turnire i takmičenja, nemamo mnogo vremena za šetnju, uglavnom smo u sali. Ali, od zemalja koje sam posjetio, najveći utisak su na mene ostavile Japan, Francuska, Kina, možda i Italija..."
Već nakon Nove godine ga čekaju pripreme u Njemačkoj.
"Poslije toga slijedi liga u Srbiji, pa onda paraolimpijski i normalni turniri za juniore. Kao svaka godine, imaću neke turnire u Italiji, Češkoj, Njemačkoj..Na ljeto je Evropsko prvenstvo i Balkanski šampionat, oba za juniore. Nakon toga, ako dobijem vajld kard, slijede pripreme za Paraolimpijske igre – zaključio je najuspješniji kadet posljednjeg Balkanskog prvenstva u Prištini, sa četiri medalje, po dvije zlatne i srebrne".
Crna Gora će uvijek biti moj izbor
U skoro desetogodišnjoj istoriji našeg sporta u nezavisnoj državi, dosta je primjera da su zbog ličnog izbora, ali i nebrige države ili, pak, saveza, pojedini veoma talentovani crnogorski sportisti odlučili da nastupaju za neke druge države. Talenat Filipa Radovića je već prepoznat širom Evrope, pa je vrlo moguće da će i mladi Cetinjanin u budućnosti dobijati slične ponude. Filip, međutim, nema dilemu…
"Crna Gora će uvijek biti moj izbor", jasan je 15-godišnji Cetinjanin.
I odlazak sa Cetinja je privremen, da bi, kako kaže, “ostvario svoj san”.
"Na Cetinje ću se vratiti kada se taj san ostvari", dodao je Radović, jasno misleći na najveću svjetsku smotru sportista.
Filip nije prvi član porodice koji je trenutno napustio dom na Cetinju, jer njegova sestra studira u Parizu.
"Moji roditelji su navikli da njihova djeca idu od kuće za svojim snovima i ambicijama", kazao je crnogorski paraolimpijac.
Damjanoviću velika zahvalnost za sve što je uradio za mene
Danas o Filipovom stonoteniskom napretku brine poznata stonoteniska porodica Lupulesku, koja je, kako kaže Filip veoma zaslužna za medalju u Vejleu, pored, naravno, njegovih roditelja, koji su mu i najveća podrška.
Međutim, za ulazak Radovića u stonoteniske vode zaslužan je njegov prvi trener na Cetinju, Čedomir Damjanović, koji je sa Filipom godinama bio nerazdvojni tandem, trenirajući ga u STK Lovćen, u adaptiranom potkrovlju cetinjskog Sportskog centra. Zajedno su bili na puno takmičenja, proveli mnogo vremena na putovanjima.
"On je jedan od najzaslužnijih za medalju iz Vejlea. Sa njim sam sedam godina proveo u sali, skoro svaki dan. Njemu dugujem veliku zahvalnost za sve što je uradio za mene", ističe Filip.
Damjanović je bio prvo trener Filipovog brata, Nikole, u vrijeme kada je u Podgorici upoznao Poljakinju Nataliju Partik, koja je imala sličan hendikep kao Filip.
"Tada sam njegovim (Nikolinim) roditeljima predložio da se i Filip okuša kao stonoteniser. Bili su skeptični, ali on je oduševljeno prihvatio. Od kako je sa sedam godina prvi put ušao u salu i počeo da trenira, pokazao je želju, volju i pobjednički duh, a uspjesi na takmičenjima su bili potvrda da je riječ o izuzetnom talentu. Filip nema lijevu šaku, ali ima mnogo više nego veliki broj djece bez hendikepa – rekao je prije nekoliko godina Damjanović, koji je, kaže, od „samog početka sam znao da će Filip biti dobar stonoteniser“.
"Osim talenta, koji bez dileme ima, Filip ima ozbiljan pristup treningu, što mu i omogućava da postiže uspjehe", dodao je svojevremeno Damjanović.
Sebe vidim kao osobu bez hendikepa
Hendikep sa kojim je rođen mu nije bio prepreka da postiže izvanredne rezultate. Kaže da ga roditelji i prijatelji vide kao osobu bez hendikepa.
"I ja sebe isto tako vidim. Svi smo navikli na to i uopšte ne razmišljam o tome", kazao je talentovani stonoteniser.
Ljudima sa hendikepom savjetuje da se bave bilo kojim sportom, jer tako mogu da putuju svijetom i upoznaju nove ljude.
"Ako je neko talentovan, i uloži mnogo rada, može i da ostvari neki veliki rezultat, čak i sebe da obezbijedi za cijeli život", dodaje Filip, koji vršnjacima preporučuje da žive sportski, „da ne koriste cigarete i drogu jer će sami sebi da skrate život“.
Ilija Lupulesku idol, Njemac Ovčarov uzor
Najveća motivacija za njega su vrhunski igrači, prava inspiracija da bolje trenira i stremi ka tome da dostigne njihov nivo. A Ilija Lupulesku, brat njegovog trenera Nikolaja, je Filipov najveći sportski idol.
"On je pravi profesionalac. Iako je završio profesionalnu karijeru, i dalje iz Čikaga brine o svom klubu (Unirei) u kojem je postao igrač i u kojem ja sada treniram. Osvojio je 15 medalja na velikim takmičenja, među kojima je i srebro sa Olimpijskih igara u paru sa Zoranom Primorcem. Od njega uvijek dobijam prave savjete. On mi uvijek kaže da ne treba nikad da se opterećujem, jer sam još uvijek mlad, i da me čekaju neke druge Olimpijske igre ako se to ne desi u Riju".
Filip dodaje da su mu uzor i njemački stonoteniseri, posebno Dimitrij Ovčarov, rodom Ukrajinac, osvajač bronze za Olimpijskim igrama u Pekingu.
( Saša Jončić )