Nemojte se iznenaditi ako dobacim do Rija

Za samo pet godina Tara je biser izbrusila u vrijedan dragulj. Atletski klub Tara sada je zbog dragulja, Kristine Rakočević, pod budnim okom svjetske stručne javnosti u „kraljici sportova”. Potvrđuje to i interesovanje najveće atletske nacije, Sjedinjenih Američkih Država.

"Skoro svakodnevno mi stižu ponude da karijeru nastavim u Americi. Utrkuju se u u uslovima i pogodnostima koledži sa Havaja, Vašingtona, Floride, Kanzasa i drugih univerziteta. Najkonkretniji je ipak bio Lav, koji je ponudio angažman i mom treneru Marku Ristiću. Razmišljala sam se da prihvatim ponudu Oregon stejta, jer moj tri godine stariji brat Gligorije na poziciji centra igra košarku za taj Univerzitet, ali sam ipak odlučila da ostanem u Tari", priča za „Vijesti” 17-godišnja Kristina, najbolja mlada sportiskinja Crne Gore.

A naslov najbolje u izboru Crnogorskog olimpijskog komiteta Kristina je zaslužila sa dvije medalje na Svjetskom prvenstvu za mlađe juniore u kolumbijskom Kaliju. Srebrom u disku, a bronzom u kugli.

Kristina je prva u Kaliju izborila podijum u dvije discipline, a peta u istoriji tog takmičenja.

Ti rezultati, uz pobjedu u kugli i srebro u bacanju diska na Ekipnom prvenstvu Evrope treće divizije u Bakuu, uz crnogorske rekorde, donijele su mladoj atletičarki Tare i naslov najbolje u tradicionalnom izboru Atletskog saveza Crne Gore.

"Prezadovoljna sam učinkom i ne bih mijenjala dvije medalje za jednu najsjajniju u Kaliju. Znam da sam možda propustila priliku da osvojim zlato takmičeći se samo u disku, jer sam pošla sa najboljim rezultatom u svijetu, ali je raspored nastupa u obje discipline bio izuzetno zahtjevan i naporan. Zato ću u narednoj sezoni na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Kazanju napasti zlato u disku. Neće biti lako, jer će konkurentkinje biti za godinu starije, ali je to puno bolje nego do sada. Takmičila sam se protiv seniorki i za mene je pravo olakšanje bilo Balkansko prvenstvo u mlađim juniorima u Sremskoj Mitrovici, gdje sam prvi put u karijeri nastupila protiv vršnjakinja i bukvalno „oduvala” konkurenciju".

Da li u Tari imaš uslove za planirani napredak?

"To više nije klub u kojem sam prije pet godina počela da treniram. Nema više grijanja kugli u zimskim mjesecima kako bismo mogli da treniramo. Imamo teretanu, zagrijanu salu i klub iz godine u godinu pruža sve bolje uslove. Sa profesorom Markom imam odličnu saradnju, a u realizaciji trenažnog procesa pomaže nam i njegov sin Danilo. Rezultati pokazuju da radimo prema dobrom programu, i jedino mi zimi teško padaju treninzi, jer se isključivo radi u teretani, pa mi je malo monotono. Ipak, prisjećanje na radost koju mi pruža hod ka pobjedničkom postolju učini da to lakše podnosim. Nema ljepšeg osjećaja nego kada tvoje ime izgovaraju na promociji pobjednika. Jesu medalje u Kaliju moji najveći uspjesi, ali nikada nijesam bila srećnija nego poslije pobjede na Evropskom festivalu mladih u Utrehtu 2013. Sjećam se da sam skakala od sreće i pjevušila stihove pjesme od Džejsi Dži „Niko nije savršen”.

"Tada sam znala da sam na pravom putu, a moj cilj nijesu učešća već pobjede na najvećim takmičenjima. Potajno sam ciljala pobjedu, a onda sam bila ponosna na sebe i profesora Ristića. Zato smatram da sada nema potrebe da idem bilo gdje, da počinjem ispočetka sa nekim neznancima. Ovdje imam apsolutno razumijevanje, slobodu i podršku, naročito od majke Milice i drugarice Andrijane Zejak. Razumijevanje i podrška ne izostaje ni od kolektiva srednje škole „Vuksan Đukić”. Dovoljno mi teško padaju odlasci talentovanioh takmičarki i mojih drugarica iz Tare na studije i zasada mi je rano da idem bilo gdje drugo.

Kristina Rakočević se atletikom bavi od 12. godine, kada je njen nesvakidašnji talenat uočio profesor Marko Ristić.

"To je više puta ispričana priča. Spremala sam se da igram fudbal u Tomaševu, a na preporuku trenera Dragana Končarevića došao je profesor Ristić i predložio mi da se oprobam u bacačkim disciplinama. U startu me je atletici privukla radoznalost, iako nije bilo lako putovati 30 kilometara samo u jednom smjeru do Mojkovca. Dok je bilo direktne autobuske linije sve je bilo lakše, ali presijedanje i čekanje na autobuse po velikoj hladnoći ili vrućini nije bilo lako. Profesor me je automobilom vozio kući nakon treninga, ali je svejedno bilo teško. Puno mi je značila podrška majke Milice koja se trudila da mi olakša tako da bi mi sve pripremila za put i nikada ništa nijesam zaboravila. Majka mi je bila najveći oslonac i bez njene podrške ovo ne bih uspjela. I od brata sam imala veliku podršku, dok sestra Anja nije zainteresovana za sport".

"A vrhunski sport je izuzetno naporan posao, jer u ljetnjim mjesecima se trenira tri puta dnevno. Ujutru trčanje i sprint, popodne bacački trening, a uveče rad u teretani. Ipak, ne pada mi teško, jer je početnu radoznalost zamijenila volja za uspjehom i strast za nadmetanjem. Iako mi je tek 17 godina, ne bi me iznenadilo da disk bacim čak i do norme od 61 metar za OI u Rio de Žaneiru. Na treningu sam već jako blizu tom rezultatu. A ja nikada ne odustajem dok ne završim posao. A moj posao je da već u Tokiju 2020. godine budem konkurentkinja za medalju, mada ću i tada još biti daleko od najboljih godina u ovom sportu. Ipak, hitac za Rio značio bi mi u sticanju iskustva, da znam šta me čeka kasnije i vidim na djelu kako bacaju i nose se sa pritiskom najvećeg takmičenja najbolje na svijetu".

Domaća kuhinja je neprevaziđena

Da nesvakidašnji talenat uz rad i zalaganje ne poznaje granice, dokaz je i Kristinin sportski put. Iz Tomaševa, preko Mojkovca do najvećih sportskih arena.

"Stekla sam zaista ogromno iskustvo, upoznala različite kulture i stekla prijatelje širom svijeta. U kontaktu smo preko društvenih mreža. Posebno su mi upečatljiva bila takmičenja u Bakuu tokom Prvih evropskih igara, ali i Amsterdam i Kali. Bilo je i neprijatnih situacija, doduše. Sjećam se na nekom takmičenju u Turskoj da vrata od doma u kojem smo bile smještene moja drugarica i ja nijesu mogla da se zaključaju. Zatvorile smo ih tako što smo dovukle i naslonile metalni ormar, ali nas je svejedno bilo strah. Nigdje, po pravilu, nijesam bila nezadovoljna ishranom i sviđale su mi se kuhinje zemalja u kojima sam nastupala. Ali, po meni, ništa ne može da se poredi sa domaćom kuhinjom, pogotovo sarmom i pečenjem".

Drogba, pa atletičari

Posljednjih dana 2015. godine Kristina Rakočević je provela na prijemima sakupljajući pehare kao rezultat izuzetnih rezultata.

"Naravno da mi prijaju ta priznanja i nagrade, naročito jer sam zasluženo birana zbog najbolje sezone u dosadašnjoj karijeri. Ali, imam više ciljeve. Moj sportski idol je Didije Drogba, i opšte je poznato sa kakvom strašću je jurišao na sve te trofeje koje je osvojio. Ja i danas volim i odigram fudbalsku utakmicu, ali uživam i da igram košarku, stoni tenis... Od atletičara uzori su mi Jelena Isinbajeva, Ivana Španović, a od bacačica Ruskinja Jevgenija Kolodko. I ja želim i sebi sam postavila cilj da dostignem te visine. A što počnem, to i završim. Imam i podršku kluba, grada, Atletskog saveza i Uprave za mlade i sport na čelu sa gospodinom Igorom Vušurovićem. Žao mi je samo što neću moći da donosim po dvije medalje, ali prava priprema moguća je samo u jednoj disciplini. Ja sam se opredijelila za disk.

( Slaviša Živaljević )