Najbolji sportista

Vjerujem da su bili na “mukama” članovi komisije za izbor Najboljeg sportiste Crne Gore. Rezultati su ove godine ipak nekako tanani. Posebno u seniorskoj konkurenciji. Naime, plasmani naših najboljih reprezentacija, na oko 50% od konkurencije na svjetskim prvenstvima, mogu se, s obzirom na okolnosti i ulaganja, ocijeniti kao nedovoljno dobri (vaterpolo 5. od praktično 10, a ženski rukomet 8.).

Ostali sportovi su još i niže (moji strijelci su na 70% u Evropi). Sa druge strane, oni savezi u koje se manje ulaže su obezbjedili Crnoj Gori sigurno mjesto na olimpijskim igrama u Riju (jedrenje i atletika). Tako da se sve nekako istumbalo u crnogorskom sportu, “mali” su se približili “velikima” i pored činjenice da nemaju ni približno iste uslove rada. Da li je to razlog da se za sljedeću olimpijadu redefinišu prioritetni sportovi u Crnoj Gori, vidjećemo.

Ostaje nedorečeno i pitanje: da li je veće dostignuće osvojiti Evro-ligu u vaterpolu, sa timom čiji je vlasnik (po)kupio sve najbolje igrače svijeta ili, recimo, ostvariti olimpijsku normu u jedrenju u daleko brojnijoj konkurenciji. Tu su i sjajne rukometašice Budućnosti, ali su i one imale moćan tim oko sebe. Ne želim ovim da osporim zvaničan izbor COK-a, u krajnjem je i opravdan, ali uvijek valja sagledati stvari i iz drugog ugla.

Ono o čemu nemam dvojbe jeste to da ko ima bolje uslove - taj će doseći više, ili barem imati solidan kontinuitet. Ostali, možda samo bljesnu, ali ne više od toga. Sjetimo se strijelca Rackovića - za dva glinena goluba nije u ušao finale Prvenstva svijeta 2009, ali nikada kasnije nije dobio trenera i stabilan budžet, te je pad bio neminovan. A rukometašice su stasale u svjetsku klasu upravo jer su godinama imale vrhunske uslove za rad. Možda i najbolje u svijetu rukometa, jer mislim da niko nije imao čitavu reprezentaciju u jednom klubu, i to godinama! Prošli su tu i najbolji treneri, najbolje svjetske igračice kao pojačanja, dok novca za pripreme i putovanja nije nedostajalo. Stoga je njihova klasa sasvim očekivana, ali ne znači da je ne bi imali i drugi.

Ako danas podvučemo crtu samo su, znači, jedriličar Dukić i maratonka Perunović sigurni za Rio. Za ostale kandidate je još trnovit put. Došli smo, za čudo, u prilično nezavidnu situaciju da sportovi koje najviše finansiramo moguće i ne odu na olimpijske igre?! Naravno, u pitanju je bio i splet nesrećnih okolnosti, ali ima prostora i za tvrdnju da nešto ne štima u samoj postavci crnogorskog sporta. Jer zbilja, čudne su te podjele budžetskog novca namijenjenog sportu, od opštinskog do republičkog. Te komisije za raspodjelu godinama nisu dovoljno stručne, i po pravilu češće počaste krivog nego podrže pravog. A i kod samih sportskih saveza malo je ozbiljnih planskih dokumenta, ili su rijetki. Kako jedno povlači drugo, i budžeti saveza su u principu izrađeni dosta površno, te se rijetko zna šta daleko u naprijed. U tom nespokojstvu, cijenu plaća takmičar, odnosno rezultat.

Na trećoj strani, tamo gdje ima određenog reda i garantovanog finansiranja, problem je u budžetskoj politici koja traži reformu. Mislim na olimpijski komitet, COK. Vrijeme je da COK redukuje troškove učešća i jedne vrste promocija u tim “misijama” po svijetu, a za uzvrat izdašnije pomogne same takmičare. Ulagati više kod kuće, i ne samo u “sigurne” olimpijce, već i širi krug onih potencijalnih.

Tako da bi, uopšteno gledano, trebalo krenuti od onoga što imamo, samo da efikasnije raspodijelimo i koristimo.

Autor je reprezenativac Crne Gore u streljaštvu (leteće mete)

( Nikola Perišić )