Fudbalski čapur u cetinjskom kršu

Kao brojni prije i poslije nje, američka novinarka Helen Rouland, aktivna u prvoj polovini XX vijeka, govorila je da život počinje u četrdesetoj. „Baš kao i reumatizam” - nije propuštala da doda - „problemi sa vidom i sklonost da se ista priča kazuje istoj osobi više puta.”

FK Cetinje se ljetos ušunjao u petu deceniju, a ne postaje sklerotičan i reumatičan. Ne brine ga ni prazan džep. „Au contraire”, što bi rekao Del Boj iz Mućki - na čiju vitalnost u preguravanju svakodnevnice podsjeća - takmičarski nikada nije bio življi. Na polusezoni, slavljenik je lider u Drugoj ligi.

Tokom svojih prvih 40 godina u više navrata bio je pred gašenjem, dva puta je mijenjao ime, a nikada nije bio član elite.

Od nepokretne imovine ima... Pa, samo ime, grb, malo kišovskog „gorkog taloga iskustva”, ali i vedre priče utkane u živo tkivo lokalne mitologije. Od pokretne - pečat, požutjele fotografije i isječke novina.

Ipak, traje i žilavo opstaje, poput onog Lesovog „čapura u kršu”, što je „u kamen urastao, koprivom ljutom i dračom zakorovljen”. Što upornošću, što ljubavlju, što inatnom energijom čuvara tradicije u nemirnom periodu - Jovana-Jocka Markovića, nekada igrača, pa trenera, sada direktora, predsjednika i praktično jedinog člana uprave.

"Volim fudbal. Cio život sam u njemu", objašnjava 45-ogodišnji Cetinjanin.

Štampar

Ljeta Gospodnjega davne 1975, stoji u životopisu, omladinska organizacija Štamparije „Obod” utemeljila je klub, svojski se potrudivši oko imena - Štampar.

Prvi put, ovo smatrajte ekskluzivom, pomenut je 25. avgusta u „Jugoslovenskom fudbalu”, zvaničnom glasilu FSJ, koje konstatuje da je „novoosnovani kolektiv registrovan”. Eto predloga za datum rođendana.

„Ovaj tim vrijednih omladinaca je danas tim grada” - čitamo u arhivskom primjerku Cetinjskog lista od 25. oktobra 1976.

„Takmičenje finansira IŠP „Obod” uz pomoć SOFK-e, dok ekipu besplatno trenira entuzijasta Ivan Kvesić, bivši fudbaler Lovćena.”

„Besplatno”, „entuzijazam” i „Lovćen” ostaće odrednice koje će pratiti klub kroz decenije. Već u drugoj sezoni, Štampar je bio prvak Kotorskog podsaveza i plasirao se u Republičku ligu. Iz „Pobjedinog” teksta „Brzi uspon Štampara” doznajemo i imena igrača: Branko Ivanović, Marko Šoć, Radovan Bigović, Veselin Jovović, Ranko Vujović, Radomir Banović, Miodrag Pajović, Zoran Martinović, Boro Vujović, Borislav Perović, Čedomir Vujović, Rajko Radišić, Milutin Kostić, Ratko Ljumović, Petar Brnović, Miko Mitrović, Miodrag Gazivoda, Gojko Vujanović, Jovićević, Bastać, Kaluđerović i Ivanović.

„Smatram da je opravdano postojanje dva fudbalska kluba na Cetinju”, zabilježene su riječi Kvesića. „Okupljamo oko 40 fudbalera. To su mahom radnici iz privrednih organizacija našeg grada, đaci i studenti koji su čisti amateri.”

Kako tada, tako i danas.

Štamparske fudbalske boje brzo su izblijedjele. Nakon ispadanja iz Republičke lige, na ljeto 1978. shvativši da je klub skupa igračka, štamparija ga se odrekla. Zagrlilo ga je „najslavnije crnogorsko putničko preduzeće” Tara, koje ga je i krstilo, fuzionišući ga - svjedok je opet „Jugoslovenski fudbal” - sa svojom ekipom iz Opštinske lige. Koja je, uzgred, tih godina okupljala i do 16 timova.

Tara - podno Lovćena, a u sjenci Lovćena

„Tekla je Tara drumovima” širom Jugoslavije, sa svojih sto i kusur autobusa. Njen fudbalski tim držao se utabanih crnogorskih staza, sa povratnom kartom u jednom pravcu - od Republičke lige do Južne regije i nazad.

"Bio je to svojedobno najorganizovaniji klub u Crnoj Gori", kaže Dušan Martinović, pedantni hroničar i nekadašnji sekretar, čiji staž se sa pauzama protegao na skoro 20 godina.

"Uprava se sastajala jednom sedmično, prevoz je bio obezbijeđen, tadašnja SOFK-a davala je novac za organizaciju mečeva, a imali smo opreme na tone".

Podno Lovćena, a u sjenci Lovćena protekao je životni vijek kluba sa tri imena. Za razliku od starijeg, vječito ozbiljnog brata, uvijek sa takmičarskim ciljem „na grbači”, mlađi je bio opušteniji, neobavezniji, zabavniji. Time je, nerijetko, autentičnije odražavao izvorni cetinjski duh. Za njega su igrali gradski mangupi (dok je još grad stanovao u Cetinjskom polju), žestoki momci, boemi i bonici, „pobrkotine”. Kasniji ljekari, umjetnici, doktori nauka, ministri...

"Na stotine onih koji nisu mogli da se ostvare u Lovćenu, bilo da nisu bili dovoljno kvalitetni ili nisu prepoznati, prodefilovalo je kroz Taru. Veliki broj kasnije je napredovao do statusa prvoligaških fudbalera", kazuje Marković.

Na utakmice Lovćena išlo se zarad navijanja i nerviranja. Na utakmice Štampara/Tare/Cetinja zbog razonode i podsjećanja da je fudbal - igra. Igra u kojoj je ponekad maglovita granica fer pleja. Kao onom prilikom kada je prijestonicu zarobila gusta magla tokom važnog meča, što je trener Mića P. iskoristio da na teren, neprimjećene od sudija, prošvercuje dva rezervna igrača koji su se zagrijavali. Sa trinaestoricom, domaći tim je postigao gol, nakon čega su prekobrojni isparili...

"Bila je posebna draž igrati za Taru i Cetinje", prisjećanja na prohujale dane izazivaju osmijeh Božidara Čavora, bivšeg fudbalera Lovćena i Petrovca, koji je sa prekidima od ranih 80-ih pa sve do početka novog vijeka nosio svijetloplavi dres. "Uvijek su u prvom planu bili druženje i zabava".

A novac?

"Nikada ga nije bilo. Dešavalo se da igrači plaćaju putovanja".

Dogodovštine „taraša” i danas se rado prepričavaju: gotovo da nema sredovječnog Cetinjanina koji ne čuva barem neki biser iz tog osebujnog majdana podlovćenske vrcavosti. Jednom su se cetinjski fudbaleri zatekli na džombastom seoskom terenu, sa povelikim uzvišenjem na sredini.

„Aj` popni se onamo, života ti”, nedugo po početku meča obratio se Filip T. saigraču, pokazujući rukom na brdašce - „i viđi nadiru li ovi njihovi”.

Iz korita presahle „Tare” niklo Cetinje

A onda su došle devedesete, „nesretne, opake”, i bezbrižnost je netragom nestala. Zajedno sa cetinjskom privredom AP „Tara” je presušila: nije mogla više da izdržava ni sebe, a kamoli da se zanima fudbalom. U novoj državi i okolnostima, FK Tara je u avgustu 1991. dobio novu upravu i ime, ponovo pažljivo izabrano - Cetinje.

Navike, kadrovske i rezultatske, nisu se mijenjale - sa mladim igračima, nedovoljno stasalim za Lovćen, ili onim kojih se najstariji crnogorski klub odrekao, nastavljena je „jo-jo” tradicija skakutanja od podsaveznog do republičkog ranga.

Umalo da se ugasi ljeta 2002, kada su se dotadašnji čelnici povukli, ali je u posljednji čas kormilo preuzeo Jovan Marković.

"On je sačuvao klub", odlučno zbori Martinović.

Sa Markovićem je u sezoni 2004/5. u Crnogorskoj ligi, tadašnjem trećem rangu, prvi i jedini put Cetinje bilo bolje plasirano od mjere svih stvari u prijestoničkom fudbalu - Lovćena... Jedanaest godina kasnije, zimsku pauzu „nebesko-plavi” dočekuju na drugoligaškom čelu. No, iza šarenkaste fasade rezultata krije se orunulo finansijsko zdanje.

"Za puko preživljavanje nam je potrebno makar 15-20 hiljada eura. Nisu uračunate nadoknade za igrače, jer ih i ne dajemo", govori Marković o onome što ga tišti.

"U Crnoj Gori nema opštine koja ne dotira novac svojim fudbalskim klubovima, neka više, neka manje. A mi već dvije godine nismo dobili nijedan euro od prijestonice".

Čekajte malo - nosi ime Cetinje, a od Cetinja ni cent? Uozbiljimo se i pretražimo dokumenta. Krenimo od 2013, kada je Prijestonica, vidimo to u „Izvještaju o reviziji završnog računa”, koji je uradila Državna revizorska institucija, uplatila FK Cetinje 7.762 eura. U 2014. Prijestonica je imala budžet 7,9 miliona eura; za sport je odvojeno 207.734,87 eura. Po rebalansu budžeta za 2015. sportu je namijenjeno 480 hiljada eura. A za te dvije godine fudbalskom imenjaku - nula.

Kako onda mlađi žitelj Obilića poljane opstaje?

"Da nije bilo pomoći Fudbalskog saveza, koji je u novembru prošle godine uplatio 30 hiljada eura, možda bih odustao. Na početku ove sezone, igrači su sami ponudili da nađu novac. Nisam to mogao da dozvolim. Rekao sam sebi da ću izdržati još makar godinu".

I baš ta godina je rezultatski najuspješnija u četiri decenije.

"Došli su do izražaja kvalitetan stručni rad trenera Željka Tomaševića, pravi izbor igrača, njihova disciplina, kvalitet, požrtvovanje, želja za dokazivanjem i pobjedama. Zaslužuju divljenje".

Dok se konkurenti za prvo mjesto u Drugoj ligi i plasman u elitu pojačavaju, Cetinju će osnovni cilj biti da...

"Zadržimo ekipu. Odličnim igrama naši fudbaleri su zainteresovali mnoge prvoligaše. Ako iskažu želju da odu, nemamo moralno pravo da ih zadržimo. Ipak, vjerujem da će prepoznati interes da ostanu. Kako god, ambicije ostaju nepromijenjene - naprijed u Prvu ligu".

A šta ako se tamo uđe, bez svojih prostorija, terena, novca? O tome će se, u stilu Skarlet O`Hare, misliti sjutra.

"Krenuo sam u avanturu kojoj ne vidim kraj", uzvraća Marković.

Izgleda da nekima život zaista počinje u četrdesetoj.

( Branko Krivokapić )