Naša krila

Svađali se Nikolas Kejdž i Leonardo Dikaprio, dva straobalna glumca, dolar po dolar, satjerali jedan drugog uza zid i nijedan da popusti. Zidovi sve bliže i čini im se da su u sobi što se sužava, onoj o kojoj je pisao Po. Ali, sve je to bio subjektivni osjećaj, zapravo su sjedjeli u foteljama, miljama udaljeni jedan od drugog i cjenkali se telefonom oko lobanje stare 67 miliona godina, ostatka dinosaurusa što je dušu ispustio u šumama Mongolije.

Toliko im je obojici bilo stalo do te kosturine da je ulog brzo skočio iznad 200.000 dolara. Od Mongolije, preko Kine, lobanju je u Ameriku donio nekakav Erik Prokopi, prevarant prvog ranga, kasnije dolijao zbog silnih prevara i fosilnog šverca.

Kejdž je pobijedio Dikaprija i za 276.000 dolara pazario lobanju rase tyrannosaurus bataar. Grozan dinosaur, mesožder i krvolok, sa zubalom koje je samljelo mnogog travojeda, stari neoliberal među životinjama i T-reksov bratučed - ispostavilo se da je primjerak ispod žita prenijet u SAD, odnosno da se u vitrini Nikolasa Kejdža po slovu zakona više ne smije nalaziti.

Glumci su rijetko bundžije, pa je dobri Nikolas poslušao sve upute suda, obećao povrat kostiju pravom vlasniku, mongolskoj državi, preciznije vladi Narodne Republike Mongolije na čelu sa Chimediinom Saikhanbilegom. Premijer je uspio da odbrani praistorijsku vrijednost mongolske zemlje i neka mu je slava i čast.

E sad - crnogorska praistorijska vrijednost je region ulcinjske solane. Prije mnogo miliona godina tu je jednako bilo more, zemlja, so i vazduh, nije bilo ničeg ljudskom rukom stvorenog. Taman kao i danas. Izgrađen je samo sistem kanala kojim se preko Port Milene voda vraća moru. Dno je kao u danima drevne kataklizme prekriveno puževima, školjkama i ribljom mlađi koja izdiše spremna za kljunove carskih papagaja.

Praistorijska slika koju svaki jado srkavac espresa u centru Podgorice ima na sat i po vožnje, pravnim je ukazom zaštićena daleke 1984. Od tad je prošlo nekoliko država i pravnih poredaka, propao je i slavni neoliberalizam, a ono što zovemo crnogorskom državom nema šta da odbrani od halapljivosti tri četiri čovjeka, koji su mnogo ozbiljniji u hobiju prikupljanja praistorijskih vrednota od naivnih Kejdža i Dikaprija.

Eurofond, primjerice, ex firma premijerovog kumašina Barovića, uzela je pod svoje za 4 centa po kvadratu tih 15 kilometara obale, komad netaknute praistorije, sa jednom malom fabrikom koju čovjek može da uništi dok si rekao so. Tako se i desilo, ostala je samo zemlja u rukama odabranih koji su je založili kod premijerovog brata, bankara od renomea i vođe mnogih biznis ekspedicija, popularnog Aca Đukanovića, kome se smiješi fina naplata i vlast nad solju, ribom i rumenim pticama.

Godišnje se na Solanu sjati više stotina hiljada ptica i ako bi svakoj naplatio po jaje, gospodin Aco bi mogao da napravi palačinku s kojom bi povezao zemlju i Mjesec. Ali polako, još je sve u rukama Eurofonda koji bi da gradi, hvale se po novinama, para imaju, kao i štofa za cjenkanje, dočim su blago i silu prirode preuzeli za 800.000 eura.

Ostalo je još da vlada potvrdi kako je Solana kupljena pošteno, da se zemlja upiše na nove vlasnike i mješalica za beton može da krene - ili bankarska zapljena koja bi Đukanoviće pored SPC stavila u red najvećih zemljovlasnika na primorju.

Da se ne bi desila takva sudbina, da bismo spasili praistoriju ovog dijela svijeta i pistu koja čuva ptice od zimskih vjetrova, umiješala se Bundesrepublik Deutschland sa sjedištem u Berlinu, zabranila premijeru Đukanoviću da prstom takne Solanu jer su ptice važnije od zarade njegovoga brata, ili bilo čije zarade.

Oštrom je porukom ambasadorka Gudrun Elizabet Štajnaker dušu preporučila nekom ptičjem dženetu. Ali se i nametnula za titulu neprijatelja 21. maja, priučenog kartografa godine, drska u neznanju da je Solana crnogorska teritorija, a ne njemački obor.

Začudo, nakon njenog nastupa nije se desilo mnogo. Premijer savio vratić kao da je prpošna čapljica. Solane nema na dnevnom redu Savjeta za privatizaciju, a frau Štajnaker nije morala opet da vadi prut.

Možda su se crnogorske patriote iz vlade namah prisjetile zavidne ornitološke svijesti u “Gorskom vijencu” i zabrane šenluka nad jarebicama od strane onog Vuka Raslapčevića; ili su ministri shvatili da Solana nije samo crnogorska, već i močvara sa Ramsarske liste, netaknuti park prirode naslijeđen od čovjekolikog majmuna.

Šta god bio razlog radosne vijesti, premijer je poslušao gospođu Štajnaker. Isto kao nesretni Nikolas Kejdž koji je vratio onu lobanju. Pticama je zasad prepuštena Solana, ali to je samo početak. Jednog dana, ko zna, možda bude vraćena i radnom narodu.

( Brano Mandić )