Grlić otkriva što se sve krije iza netrpeljivosti i mržnje

Suprotno nepisanim pravilima, Rajko Grlić, proslavljeni redatelj i scenarist te profesor na američkom sveučilištu Athens, svoj najnoviji film intrigantna naslova 'Ustav Republike Hrvatske' neće promovirati na pulskom festivalu nego će ta zanimljiva donjogradska priča o četvero naoko nespojivih ljudi krenuti u distribuciju u zagrebačka kina već u travnju ili svibnju.

Scenarij za tu priču koja ima, kako duhovito objašnjava redatelj, sve što je potrebno za koktel zvan Hrvatska, napisao je s piscem i novinarom Antom Tomićem na temelju nekih stvarnih događaja. Glavni su likovi profesor povijesti, koji je usto nacionalist i homoseksualac, zatim njegov otac koji je preživio Bleiburg te medicinska sestra i policajac, a priča zapravo govori o netrpeljivosti, predrasudama i mržnji prema različitostima, ali i pokušajima da se uđe iza klišeja onoga tko živi pored nas.

U glavnim ulogama nastupaju Nebojša Glogovac, Ksenija Marinković, Dejan Aćimović i Božidar Smiljanić s kojima je, kaže Grlić, bilo gušt raditi.

• Već se priča da je film 'Ustav Republike Hrvatske' mračna i sumorna priča o današnjoj Hrvatskoj, a dodatno zanimanje pobuđuju teško spojivi glavni likovi - transvestit, homoseksualac i nacionalist. U kakvim su oni odnosima?

- Prije svega to nije sumorna priča. Štoviše, to je vrlo topla priča. Zatim, jednako tako važno, to nije priča o Hrvatskoj. Ne prave se filmovi da bi se pričalo o državama i režimima. To je posao politike i medija. Film je ipak nešto malo kompliciraniji i zahtjevniji organizam. A ta tri nespojiva lika o kojima govorite zapravo je jedan čovjek. On je profesor povijesti u zagrebačkoj gimnaziji. Pun je kontradikcija i razapet unutar sebe. Ima svoje tajne i svoje mrakove. Živi u prostranom piano nobile stanu s gotovo devedesetogodišnjim ocem. Profesora igra Nebojša Glogovac, a njegovog oca Božidar Smiljanić. U podrumu te iste zgrade živi policajac i bolnička sestra, koje otjelotvoruju Dejan Aćimović i Ksenija Marinković. To je, dakle, priča o četvero ljudi koji žive u dva stana u zgradi u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Oni vide jedni u drugima apsolutne klišeje onoga što su po spolu, nacionalnosti i vjeri. I vjerojatno nikada u životu ne bi prozborili ni jednu rečenicu da ih nesreća nije natjerala da međusobno počnu komunicirati i tako postanu ovisni jedni o drugima. I onda u toj ovisnosti počnu prepoznavati da iza mračnih klišeja, iza te naše prve, a često i zadnje predodžbe o ljudskom biću pored nas, postoje ljudi. Ukratko - to je priča o pokušaju da se zađe iza klišeja o onome koji živi pored nas.

• Film ste nazvali 'Ustav Republike Hrvatske', dakle po najvažnijem pravnom aktu svake zemlje. Na koji se način politika, odnosno, politička situacija u zemlji prelama na priči?

- Jedan od četvero likova, kao i svaki državni činovnik u Republici Hrvatskoj, mora položiti ispit iz Ustava RH, no kako ima stanovite poteškoće u čitanju i učenju, tako se oslanja na nekoga drugoga, koji mu u tome pomaže. Tako taj Ustav postaje važan element koji likove spaja, a istodobno i razdvaja. To je priča, da još jednom ponovim, o tome kako smo na prvu loptu netrpeljivi prema nekome tko je različit od nas, usprkos tome što nam taj naš Ustav govori da bismo trebali biti drukčiji.

• Je li vas za tu priču inspirirao neki konkretan događaj ili lik?

- Da, još uvijek razmišljamo o tome hoćemo li na špicu staviti natpis 'inspirirano stvarnim ljudima' ili ne. Krenuli smo od stvarnosti i složili priču želeći da ona na kraju postane stvarnost.

• Koscenarist Ante Tomić tvrdi da je ovaj scenarij nastao iz očaja zato što niste uspjeli sakupiti dovoljno novca za prethodni scenarij 'Čudo u Poskokovoj Dragi', koji ste također zajedno pisali. Je li to točno?

- Ništa ne nastaje iz očaja, to je Antina pjesnička sloboda izražavanja. Mi smo dugo pisali scenarij za film 'Čudo u Poskokovoj Dragi', rađen po njegovom romanu i vjerovali, i to ne samo mi, da je strašno dobar, komercijalan i veseo. Napravili smo scenarij za veliki ljubavno-avanturistički film koji je imao malu nezgodu - bio je skup.

Da bi se po planinama jurilo helikopterima i snimale scene pravih potjera, trebalo je zadovoljiti neke financijske uvjete. Dobili smo novac od HAVC-a i došli do pola puta, međutim HTV je odbio sudjelovati u tom projektu iako ga je ocijenio kao najbolji scenarij koji su dobili te godine. Ne znam je li to bilo iz 'ljudskih, ideoloških ili političkih' razloga. Komunikacija s HTV-om, koja je trajala tri godine, bila je zaista nadrealna, ali se 'Draga...' bez njihove potpore nije mogla snimiti i morali smo odustati. Možda bi bilo mudro kada bi HAVC svake tri, četiri godine raspisao natječaj za neki skuplji projekt tako da se može snimiti i neki film izvan regularnih kategorija. Kako smo Tomić i ja ljudi koji ne žele provesti život žaleći zbog nečega što nam netko nije dao, a takvima je pretrpana hrvatska kulturna historija, odlučili smo napisati novi scenarij.

Pisali smo ga tako da se može, ako nam nitko ne želi za to dati novac, snimiti i na iPhoneu. Ali HAVC je odobrio taj projekt, a produkcije se, vrlo hrabro, prihvatio Interfilm. U međuvremenu je film dobio potporu za razvoj od europskog Media programa i Grada Zagreba, a u produkciju filma ušle su Slovenija i Češka. Prije nekoliko dana dobili smo i potporu Euroimagea, tako da ćemo biti u stanju film završiti onako kako spada.

• Još se nikada niste bavili tzv. queer tematikom i pravima homoseksualaca i lezbijki u nekom filmu. Je li ovaj film na neki način pokušaj da promovirate te skupine i omogućite im da postanu vidljivije i ravnopravnije u hrvatskom društvu?

- Filmom nikome ne pomažete niti odmažete. To se ne radi filmom. Filmovi su priče. Vi možda možete gledajući neki film na trenutak promijeniti mišljenje i početi nekoga promatrati drukčije. Ali to je manje-više to. Ideja je bila da se u svakom čovjeku, bez obzira koji oklop imao oko sebe, može naći ljudsko biće. To je velika priča jednog homoseksualca kroz koju polako počinjete shvaćati koliko je on kompleksno i zanimljivo biće. To je vrlo teško igrati. Svaki krivi pomak može sve baciti u ponor banalnosti. No Nebojša Glogovac jedno je od mojih najvećih veselja zadnjih 20-ak godina bavljenja filmom. Rijetko sam s nekim imao tako intiman režijski odnos. Da, to je zaista bilo divno iskustvo. Ali to na neki način mogu kazati i za ostalo troje glumaca; za Kseniju Marinković, Dejana Aćimovića i Božidara Smiljanića. Zaista je gušt s njima raditi. Ne sjećam se kad sam se zadnji puta tako veselio pravljenju filma.

• S obzirom na teme koje obrađujete u filmu, kao što su netrpeljivost, nesnošljivost, predrasude, mržnja i politička isključivost, kako ocjenjujete stanje u Hrvatskoj danas?

- Mi smo i krenuli u ovaj film potaknuti mržnjom koja se na ovim prostorima uspješno gajila u devedesetima, a sada je ponovno postala važno oružje u izbornoj borbi politike protiv politike. Crkva je u tome očito puno pomogla, od financiranja svega mogućeg u rasponu od raznih referenduma do šatora. Sa strane gledajući izgleda kao da se crkva, tj. Kaptol kao najveće privredno poduzeće u Hrvata, još nije pomirilo da je Drugi svjetski rat završio i time kako je završio.

Kao da gaje neku neiskorjenjivu potrebu za revizijom povijesti i u to ulažu velika sredstva. Crkva, kao i politika kojom se i ona uvelike bavi, vjeruje da može nešto izgovoriti i sutra, kada to više nije potrebno u dnevnopolitičke svrhe, jednostavno zaboraviti. Zaboravljaju da to kao talog, kao mulj ostaje u ljudima i ondje, u skrivenim zapećcima njihovih duša dugo boravi.

(tportal.hr)

( Nina Ožegović )