Kapela u Bandićima - Kuriozitet u smutnim vremenima

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći/ iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro/ i pogledima plivam preko polja livada i voda

Antun Branko Šimić, "Moja Preobraženja"; Preobraženja, 1920.

Ogriješio sam se o Bandiće prošle subote...

A fino mi je rekao Bobo Radonjić, zalud, da su pored njega u Odboru za izgradnju kapele u Bandićima još: Miro Dragutinović, Simo Sekulić i Branko Sekulić - i da ga ne pominjem ako nemam namjeru da pomenem i ostale članove odbora - i da je izgradnju kapele, pored Mitropolije crnogorsko-primorske - koju sam ipak pomenuo prošle subote - pomogla i Opština Danilovgrad, kao i Preduzeće "Šišković" iz Danilovgrada - i da je značajna finansijska sredstva za izgradnju kapele donirao "naš uvaženi plemenik Vesko Barović", kako reće Bobo, "kao i mnogi drugi dobri ljudi - koji su pomogli, ne samo finansijski, nego ustupanjem zemljišta, na primjer, i na mnoge druge načine - i bez čije pomoći ne bi bilo moguće realizovati objekat".

I sve sam to uvažio, naravno - i unio u tekst - ali se desilo da sam uredniku, greškom, ipak poslao radnu verziju teksta - u kojoj nije bilo pomenutih imena i detalja - i sad osjećam da sam u obavezi da se izvinim zbog toga Bandićima i Bobu Radonjiću.

Sve što imam da kažem u svoju odbranu, bilo bi da sam prepoznao značaj sloge Bandića - ili, drugim riječima, značaj postojanja svijesti o potrebi prevazilaženja političkih i nacionalnih podjela u korist zajedničke ideje - što je svojevrsni kuriozitet u ovim smutnim vremenima. A prepoznao sam i jedinstveni arhitektonski kvalitet kapele u Bandićima. Taj objekat će sigurno stojati na svom mjestu i kad nikoga od nas više ne bude među živima.

Bobo Radonjić mi je rekao da je u planu i monografija o kapeli u Bandićima - gdje će biti iznesene sve važne informacije koje se tiču ideje o gradnji kapele i samog procesa realizacije - a biće pomenuti i svi ljudi koji su zaslužili da budu pomenuti. I ta monografija će predstavljati svojevrsni trag u vremenu.

"Ako čovjek ništa nije iza sebe ostavio kao da nije ni živio, a ova kapela će trajati, budi siguran", kaže Bobo Radonjić.

Predviđeno je da kapela u Bandićima, pored osnovne funkcije, pokriva kompletan ritual sahrane, odnosno opraštanja od pokojnika - što se u prvom redu odnosi na parastose, tj. pomene. Sve što pripada pogrebnom ritualu - izmjestiće se iz domova i odvijaće se u kapeli - koja je u to ime opremljena kuhinjom, sanitarijama itd. - dakle, govorimo, kako kaže Bobo Radonjić, "o višenamjenskom objektu, o potonjoj stanici ovozemaljskoga života".

U međuvremenu mi je zamjereno, sa više strana, što sam "odlukom" da podržim arhitekturu kapele u Bandićima "očigledno odstupio" od nečega - što niko nije u stanju da definiše - a što bismo mogli nazvati, u nedostatku bolje sintagme - savremenom arhitekturom - ili ovovremenom arhitekturom, još bolje.

Ta arhitektura je, otprilike, sve ono što je dostojno da bude prezentovano u časopisu Oris, ili na Danima Orisa, recimo - jer treba priznati da nemamo, trenutno, bolje regionalne reference od Orisa - namamo zapravo nikakvu regionalnu referencu, kada je riječ o ovovremenoj arhitekturi - osim toga časopisa. Ako je nešto stvarno dobro, zna se - završiće na stranicama Orisa. Problem je u tome što se na stranicama časopisa Oris - u ovih 17 godina, koliko kontinuirano izlazi - nikada nije pojavilo, koliko ja znam, arhitektonsko ostvarenje iza kojega stoji crnogorski arhitekt - osoba sa crnogorskim državljanstvom i adresom stalnog boravka na teritoriji CG. Ta činjenica, u krajnjoj konsekvenci, upućuje na zaključak da u CG nemamo pouzdan kriterijum kojim bismo se rukovodili kad nam padne na pamet da zauzmemo stav o nekom arhitektonskom ostvarenju - tj. da donosimo "odluke" o vrijednostima pojedinih arhitektonskih ostvarenja. Nemamo paradigmu, drugim riječima, niti se trudimo oko uspostavljanja paradigme. Ako tako stoje stvari, onda nije uputno praviti poređenja ovdašnje arhitekture, ma što to značilo, sa reprezentativnim ostvarenjima iz regiona - ili iz bijeloga svijeta, ne daj bože. Morali bismo zapravo češće stavljati prst na čelo - i ozbiljnije razmišljati o bazičnim arhitektonskim vrijednostima.

Jedna od bazičnih arhitektonskih vrijednosti kapele u Bandićima, kao arhitektonskog ostvarenja, ogleda se u načinu na koji je objekat pozicioniran na parceli - u funkciji namjene, naravno - o čemu posebno treba voditi računa - i u odnosu na ključne pristupne vizure. Širok i dubok prostor ispred objekta uzdiže objekat u pozadini i očigledno doprinosi dojmu o njegovom značaju - kao i onih nekoliko vitkih i visokih hrastova u prvom planu. Možda, kao ja, nećete iz prve potrefiti da je riječ o kapeli - možda ćete pomisliti da je riječ o nekoj varijaciji na temu zadružnog doma - ali ćete ipak znati da se nalazite ispred objekta koji nije pregnuće pojedinca. Tome u prilog govore proporcije objekta - visina galerije je ključna informacija, ako mene pitate - informacija koja isključuje pomisao da je riječ o privatnom objektu - kao uostalom i koncept volumena.

Objekat kapele u Bandićima se nalazi na relativno blagoj padini, što je činjenica koju arhitekt Željko Mitrović znalački koristi da bi istovremeno uveo u priču stepenište - u kombinaciji sa klasičnim portikom - koje vodi do trijema, odnosno široke galerije na drugoj etaži preko koje se pristupa centralnom prostoru - ali uvodi i blagu rampu, kojom se sa zapadne strane pristupa pomenutoj galeriji, odnosno centralnom prostoru.

Oba ova momenta jasno ukazuju da je riječ o objektu javnog karaktera - što nas vraća na priču o portiku, kao ključnom momentu na glavnoj, južnoj fasadi - ali analiza portika bi nas predaleko odvela, u ovom trenutku.

Obećao sam vam kompletnu analizu kada radovi na kapeli u Bandićima budu okončani i kada bude osvještana, kao što je i red - uz uslov da Bandići uvaže moje izvinjenje, naravno.

OK, toliko o tome, za sad.

Planirao sam, zapravo, da otvorim novu priču - postoji čitava serija nevjerovatnih ulcinjskih priča koje moram da vam ispričam - ali mislim da nije u redu da baš pred novu godinu otvaram priču koju ne mogu da završim u staroj godini.

Kraj godine je zapravo vrijeme kad se sumiraju rezultati - ostalo nam je još svega pet dana za podvlačenje linije - ali ispade da je kraj ove godine, kao za inat, bremenit aktuelnim događajima koji se tiču svima nama najdraže arhitekture.

U toku je Javna rasprava o Nacrtu zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata - o zakonu koji će biti jedna od ključnih tema naredne godine, u to uopšte ne treba da sumnjate - a počela je i izgradnja velelepnog nebodera sa zapadne strane Hotela Podgorica u Podgorici.

Nakon što je intervenisano na bivšem Hotelu Crna Gora - na način koji definitivno nije primjeren kultorološkoj - da ne kažem istorijskoj ulozi koju je taj hotel imao u periodu neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata, pa sve do kraja sedamdesetih, recimo - o čemu će takođe biti riječi u nekom od narednih brojeva - na red je došao i Hotel Podgorica - koji nije direktno napadnut, da ne bi bilo zabune, ali jeste napadnuta njegova jedinstvena aura, da se tako izrazim.

Dakle, neće faliti zabave u novoj...

( Borislav Vukićević )