Igranje

Evo, dođe i do 666. Arta. “Đavolji” broj.

Ali, dođoše anđeoski glasi... Milo je objasnio da nema ekonomske i političke krize u Crnoj Gori, pa mi je sada lakše. A pošto nema krize, kako sam shvatio, premijer objašnjava da, sljedstveno tome, nema potrebe ni da se mijenja vlast. Možda ne treba ni praviti izbore. Njemu je sve potaman. A ako mu neko ne vjeruje - to da nema krize, i da je sve ok - tim gore po nevjernika...

Uhapšen je drugi čovjek vladajuće partije - Vlada će u narednim godinama davati desetine, zapravo stotine miliona za garancije - afere povezane sa političarima iz vladajuće ekipe ređaju se zadivljujućom brzinom, razne forme političke korupcije odvijaju se na svim nivoima, krug “prijatelja” je sve uži, takođe i nesigurniji, ali - sve je ok.

Čak smo saznali i da je zaduženje u proteklih deset godina zapravo bilo - sjajna investicija. Izgleda da se niko nije tako pametno zaduživao kao mi. Đe bi kraj bio nekoj većoj zemlji da je vodi ovakva sablja, kad on sa ovolikom Crnom Gorom čini čuda. Sigurno bi to zaduživanje bilo još pametnije da ga je bilo - više. Samo mu dajte novac, on zna sve ostalo...

A u sred te priče - kako nema krize ni potrebe da se bilo što mijenja, premijer veli: “Mora se znati ko zašta odgovara u ovoj zemlji. Danas se to ne zna”. Je li vama logično da se u državi koja ne poznaje krizu, ni ekonomsku ni političku, kako objasni premijer, ne zna ko je za što odgovoran? Tako da to odsustvo krize, očito nije posljedica rada vlade, već neka suluda slučajnost... Eto, tako se namjestilo. Hoće to tako - niko ne zna što radi, a stvari se savršeno slože. Bar u bajkama. Ne zna se ko pije, a ko plaća, ali - krize nema. Jedinstvena je Crna Gora.

Srpski predsjednik Toma, poznat i kao ugledan domaćin, proizvođač rakije, stručnjak za proročanstva i kinesko prisustvo na Balkanu, u ruskim novinama objašnjava da je Crna Gora, ulaskom u NATO, pristala da bude “igračka”. Blago Srbiji, ona se ne da. Uostalom, ako bi bila igračka, Srbija bi bila - slomljena igračka, ili kako bi se već zvala “igračka” bez dijela teritorije... A i oni imaju premijera koji sve vidi “na svoj način”. Sad, kada je pretekao epidemiju državnih udara, moći će i on svom građanstvu da objasni da krize - nema. (“Milo, burazeru, ono ti je super bilo, kakva kriza i gluposti, pozajmio sam i ja tu priču... Nisam ni stigao da ti zahvalim za državne udare... Ma, pusti Tomu, ne zna što priča. On je stručnjak za igračke, zaboravi, brate moj... Misliš da i meni treba jedan Marović, a? Potpuno si u pravu... Ko danas drži do sebe ovde u regionu, mora imati Marovića. Ma, jasno... Ti si car, veruj mi.”)

Igraju se oni, tako, igraju, igračkama ili bez njih... Vrijeme je za fajront u vrtiću?

U državi u kojoj se, po premijeru, ne zna ko je za što odgovoran, bilo bi zanimljivo da neko postavi premijeru pitanje: a ko je kriv za to? Nije premijer pao sa Tomine šljive, pa da ne zna što se radi u državi kojom, na ovaj ili onaj način, vlada već četvrt vijeka. Kao što vjeruje da je zaslužan za to što nema krize (ni političke ni ekonomske), mora da je baš on odgovoran i za to što se ne zna ko je za što odgovoran. (Eh, kad bi svi radili svoj posao kao Radmila, sve bi bilo na svom mjestu...)

Ali, uprkos ovom premijerskom promišljanju, moram nevoljno priznati da i meni Crna Gora ponekad izgleda kao - igračka.

Samo što to nema veze sa NATO. Ti koji se igraju Crnom Gorom sjede u Podgorici, a ne negdje drugo... I takva će im igra biti sve dalja što Crna Gora bude bliža civilizacijskim standardima na kojima, između ostalog, počiva i NATO.

A kad igračku daš bebi u ruke, budi spreman na sve...

( Balša Brković )