Svi užasi Kurana pročitani iz Biblije

Nađe se na internetu divnih stvari. Eto, recimo, dvojica mladih Nizozemaca, Sacha Harland i Alexander Spoor zaputili se da među sugrađanima za svoj račun provedu anketu o Kuranu. Znate kako, to je opasna, ekstremna i krvava knjiga za sve koji je na takav način čitaju i tumače. Ali kako slučajni prolaznici, ipak, nisu čitali Kuran, izdvojili su za anketu tek jedan reprezentativan citat: “Ako me ni tada ne poslušate nego mi se dalje budete suprotstavljali, i ja ću se vama suprotstaviti – sedmerostruko ću vas kazniti za vaše grijehe. Jest ćete meso od svojih sinova, jest ćete meso od svojih kćeri. Porušit ću vaše idolske uzvišice; oborit ću vaše kadione žrtvenike, zgrnut ću vaša mrtva trupla na trupla vaših kumira i odbacit ću vas. Gradove ću vaše pretvoriti u ruševine; svetišta ću vaša opustošiti, vaš ugodni miris neću više mirisati. Zemlju ću ja pretvoriti u zgarište tako da će se vaši neprijatelji koji se u njoj nastane zaprepastiti nad njom. Vas ću rasijati po narodima; izvući ću protiv vas mač iz korica tako da će vam se zemlja pretvoriti u pustaru a gradovi u ruševine.”

Mirni Nizozemci ostali su zgroženi. Život u sekulariziranoj Europi, u okrilju tolerantnog reformiranog kršćanstva, daleko od svakoga divljaštva učinio ih je nespremnim za ovakvo što. “Ta kako itko može vjerovati u takvo što”, zavapila je bljedolika gospođa na povratku sa tržnice, “meni je ovo nevjerojatno!” “Meni to zvuči kao da vas žele porobiti i natjerati vas da vjerujete u ono u što oni vjeruju!”, analitički je progovorio sredovječni muškarac.

Sacha Harland i Alexander Spoor nisu ni časa časili, nego su svoju video anketu postavili na YouTube. Njezinim gledateljima, međutim, zastajala je knedla u grlu. Uradak nije dosegnuo rekorde u gledanosti, a u tradicionalnim kršćanskim, a naročito katoličkim zemljama, u Hrvatskoj, recimo, o genijalnoj antimuslimanskoj i protukuranskoj diverziji dvojice Nizozemaca nisu izvijestili tabloidi, niti su je reklamirali informativni web portali vazda spremni da sa svojom publikom podijele klipove sa slatkim psićima i odsijecanjem glava na obalama Mediterana, kao i snimke američkoga kršćanskog propovjednika Terryja Jonesa koji svako malo spaljuje Kuran. Pa zašto su onda, za Boga miloga, prešutjeli ovu anketu?

Odgovor je jednostavan. Sacha Harland i Alexander Spoor poslužili su se sitnom prevarom. U omotnicu Kurana umetnuli su, Bože mi prosti, Bibliju. I umjesto da citiraju onu strašnu knjigu koja tako inspirativno djeluje na zločince i teroriste, citirali su dijelove Levitskog zakonika, te druge redom probrane dijelove iz Staroga i Novog zavjeta, izazvavši tako zgražanje i osude svojih sugrađana i sunarodnjaka na račun religije čija je to sveta knjiga. To jest, na račun islama, čija to sveta knjiga nije.

Što je smisao eksperimenta? Dokazati da sekularizirani Europljani, Nizozemci, ne čitaju Sveto pismo, pa im se, eto, može podvaliti? Ne, nipošto. Ista stvar bi se i na isti način, samo uz malo pažljivije probiranje, može podvaliti i bogobojaznom puku koji svakodnevno tabiri Bibliju. Podebela je to knjiga, koja pritom postoji u mnoštvu prijevoda – većina njih službeno je priznata i prihvaćena u nekoj od brojnih crkvenih zajednica, unutar različitih vjerozakonskih grupa – a ti se prijevodi međusobno toliko razlikuju da čak ni onaj tko napamet zna Stari i Novi zavjet i sve pobočne knjige pride nije u stanju prepoznati baš svaki citat, jer nije čitao ni svaki prijevod. Druga stvar je bila na umu Sachi Harlandu i Alexanderu Spooru. Htjeli su zorno pokazati kako ljudi imaju različite kriterije za sebe i za druge, za kršćane i za muslimane, za Bibliju i za Kuran. Ti su kriteriji različiti čak i u onih koji bi se u dušu svoju zakleli da ne mrze muslimane. Različiti su i u onih koji muslimane ne mrze, nego ih samo ne poznaju. Živimo u vremenima kada je i to zlo. Ako ne poznajemo Druge, saučesnici smo u zločinu koji se čini nad njima.

Recimo, kada bismo imali minimalna znanja o islamu i o muslimanima, ali baš minimalna, za kakva znanja nije nužno čitati debele knjige, studirati teologiju i živjeti na Bliskom istoku, dakle u Sarajevu ili Zenici, kada bismo samo bili znatiželjni, znali bismo da Biblija i Kuran nipošto nisu isto. Da, to su svete knjige. U njima postoje slični motivi, bliska im je narativna osnovica, pripovijedaju o istom. I tu prestaju sličnosti. Sve drugo im je različito, i ta bi razlika za nas trebala biti važnija od sličnosti. Recimo, biblijski tekst jednako je vrijedan i validan u svim svojim službeno-prihvaćenim prijevodima. Sveti tekst. Kuranski tekst postoji samo na arapskom. Prijevod je informativnog karaktera i bez ikakvog značaja u vjerskom ritualu i u vjerovanju. Prijevod služi samo tome da vjernike upravlja u njihovu svakodnevnom životu. Kuran je svojevrsna zbirka uputstava za svakodnevni život. Biblija to nije.

Ali to još uvijek nije ona najvažnija, supstancijalna razlika. Ona razlika pred čijim bi se posljedicama trebao naježiti svaki kršćanin. Ali ne od straha pred Kuranom i muslimanima, nego iz poštovanja prema njima, a pomalo i iz užasa pred mogućim posljedicama vlastitog neznanja.

Riječ Božja kršćanima se utjelovljuje u osobi Isusa Krista. Svi oni koji u povijesti kršćanstva nisu u to vjerovali, bivali su zbrisani s lica zemlje. Svi kojima je Isus Krist bio običan čovjek, makar bio mesija. Ne govorimo o ateizmu, ta se ludost još i mogla tolerirati, ali ne i vjerska zajednica, bogumilska, krstjanska, patarenska, koja bi insistirala na tome Isus nije utjelovljenje Riječi Božje.

Muslimani u Issi nalaze vjerovjesnika, ali kao običnog čovjeka. On je samo jedan u nizu na čijem je kraju, vjeruju suniti, Muhamed. Ali ni on nije ništa više od običnog čovjeka. Riječ Božja svoje utjelovljenje, materijalizaciju, ostvarenje za muslimane je našla u Kuranu. Nalazi ga u svakom primjerku ove knjige u kojem je otisnut arapski tekst. Ta je knjiga za pravovjernoga muslimana ono što je za kršćanina živi Krist. Uskrsli Krist. Krist, uopće.

Je li vam to čudno i apsurdno? Ako jest, pomislite samo na to da je stotinama milijuna muslimana čudno i apsurdno vjerovanje da bi Bog svoju riječ utjelovio u Sinu svojemu, nakon čega bi dopustio ljudima da ga razapnu. Ali oni to poštuju, i kroz cjelokupnu povijest muslimanskog svijeta, izuzev Saudijske Arabije, gotovo da i nije bilo države, carevine, kraljevine, kalifata ili republike koja ne bi tolerirala, prihvaćala, štitila ljude koji vjeruju u takva čuda i apsurde. U tom je smislu islam, doista, povijesno tolerantniji nego kršćanstvo. Danas to ne znači mnogo, ali se svejedno ne smije smetnuti s uma. Kao što ni muslimani, dok vaze i propovijedaju o vlastitoj toleranciji, nikako ne bi smjeli zaboraviti da je zapadni, kršćanski svijet danas naseljen muslimanima i u njemu cvjetaju brojne muslimanske zajednice, dok u muslimanskom svijetu kršćana više gotovo da ih nema. Nestali su na dva načina: odlazeći u bogatiji, zapadni svijet, ali i ginući i stradavajući od raznih varijanti političkoga islama. Onog islama koji se odricao dijelova vlastite tradicije i onoga što je propovijedao vjerovjesnik Muhamed.

Kada Terry Jones spaljuje Kuran, ili kada to u Ljubljani, pred ulazom u zgradu Parlamenta, čini Boris Britovšek, tobože prosvjedujući zbog zločina u Parizu, ili kada to učini bilo koji čovjek na svijetu, taj čini nešto što bi iz kršćanske perspektive bilo ravno spaljivanju Isusa Krista. Ali ne jednoga njegovog kipa ili slike, nego Isusa kao slike, riječi i sjećanja, u istom trenutku na svakom mjestu na svijetu. Spaljivanje Kurana ravno je spaljivanju živoga Krista i svake uspomene na njega.

Snebivanje nad reakcijama muslimana na vijest da je netko negdje na svijetu spalio Kuran posljedica je neznanja ili krajnje šovinističke zlonamjernosti. Strast s kojom se u posljednjih nekoliko godina na Zapadu “tumače” kuranske sure, i s kojom se u njima pronalaze izvori aktualnog zla, trebala bi najprije zaplašiti čuvare Republike i njenih sekularnih zasada. Drukčije bi bilo kada bi se takva strast provodila komparativno i kada bi se i Biblija čitala onako kako se čita Kuran. Suočenje s užasom i okrutnostima sa stranica svetih knjiga, s militarizmom, netolerancijom i nepodnošenjem Drugih, koji su duboko ukorijenjeni u njihovim (tojest našim) tradicijama, izazov je našeg doba. Ali time se teško mogu baviti ateisti i nevjernici. Oni mogu činiti samo ono što su uradila dvojica mladih Nizozemaca kada su svoje zemljake i većinu Europljana na prevaru suočili s njihovom civilizacijskom poputbinom.

Jutarnji.hr

( Miljenko Jergović )