Potomak ruskih plemića drži izdavačku kuću u Bijelom Polju
Loktionov je jedna od četiri ruske porodice (Zamahajev, Fisik i Ševčenko) koje su svoju budućnost vezale za Bijelo Polje
Privatni preduzetnik i vlasnik izdavačke kuće „Pegaz“ u Bijelom Polju, Zoran Loktionov izdanak je plemićke belogardejske porodice iz Voronježa na Donu u Rusiji, koja je bježeći od revolucije i komunizma, poslije Oktobarske revolucije utočište pronašla u Subotici, a potom u Bijelom Polju.
Loktionov je jedna od četiri ruske porodice (Zamahajev, Fisik i Ševčenko) koje su svoju budućnost vezale za Bijelo Polje, gdje je Zoran rođen. Prabaka Marija Mitrofanova i djeda Aleksej doselili su se u Suboticu, odakle je njegov otac Đorđe „trbuhom za kruhom“ 1957. dospio u Bijelo Polje. Osim prabake i djece, kompletna porodica je stradala. Poslije Gimnazije i više pomorske škole, po struci inženjer za brodske telekomunikacije, Loktionov je plovio šest godina, obišavši sve kontinente. Još dok je plovio vjenčao se sa Kolašinkom Veselinkom.
„Kod nas Rusa je muževljeva zadnja, i poslije nekih godinu braka i dobijene kćerke Danice ja sam njoj rekao: 'Da draga' i napustio sam brod”, priča Rus, kojeg Bjelopoljci doživljavaju kao svog.
Loktionovi su poslije nekoliko godina života u Beogradu za vrijeme krize doselili u Bijelo Polje i krajem devedesetih pokrenuli su izdavačku djelatnost u Bijelom Polju. Kod njega je sve moglo, da se objavi knjiga bez novca, da sačeka plaćanje, da se plaća u ratama… .
Izdavačka kuća danas ima i štampariju i ostalu grafičku djelatnost, a za 17 godina je izdala više od hiljadu naslova.
Od prije pet godina Loktionov je na čelu nevladine organizacije „Car Nikolaj“, koja okuplja potomke emigranata koji su u Crnu Goru doselili za vrijeme Oktobarske revolucije. Udruženje je izdalo dvojezičnu knjigu „Rusi u Crnoj Gori“. Za te zasluge, a povodom 70 godina pobjede nad fašizmom, ruski predsjednik Vladimir Putin mu je dodijelio medalju i gramatu koju mu je u Podgorici uručio tadašnji ambasador Andrej Nesterenko.
On se posljednjih godina zalagao za otvaranje ruskog kulturnog centra u Bijelom Polju, ali bjelopoljska lokalna uprava nije imala sluha za to, iako su tadašnjem ambasadoru pokazivali navodne prostorije centra. Loktionov želi da sazna nešto više o svojim precima u dalekom Voronježu, da obiđe njihove grobove, ali mu do sada to nije pošlo za rukom. Njegove dvije kćerke, Danica i Tatjana posljednjih godina žive u Moskvi. Danica je završila studije diplomatije na prestižnom Moskovskom državnom univerzitetu „MGIMO“, a Tatjana je druga godina na fakultetu za međunarodno pravo. Danica radi u crnogorskoj ambasadi u Moskvi.
Kolorit različitosti ovog rođenog Bjelopoljca i čistokrvnog Rusa, oženjenog Kolašinkom uskoro će „obogatiti“ i zet Francuz, koji je želi da se sa Danicom vjenča u Crnoj Gori.
Pomogao izdavaštvo sjevera, imao je sluha za teška vremena
Skoro da nema pisca i pjesnika sa sjevera Crne Gore koji nije štampao knjige u Pegazu.
Uz književnike sa sjevera u Pegazu su štampali i oni iz Prijepolja i Priboja. Stvaraoci ga cijene, jer je imao sluha za teška vremena za stvaraoce.
„Mnogo toga ne bi bilo štampano da nije bilo njegovog smisla i shvatanja da pjesnici para nemaju. Znao je da sačeka pisce za novac, da plaćaju odloženo, uvijek riječima 'ma, dobro je' i uz osmjeh”, priča bjelopoljski novinar i publicista Radomir Perišić koji je kod njega štampao sedam knjiga. Uz to što je sjajan čovjek i humanista, objašnjava Perišić, Loktionov je izuzetan preduzetnik koji je uspio da na ovim prostorima uz pokretanje izdavačke djelatnosti sačuva od zaborava mnogo toga što je duhovna vrijednost sjevera Crne Gore.
( Jadranka Ćetković )