Zatvorenici napravili album, u trci za Gremi nagradu

Jedan od najvećih zatvora u Malaviju, u gradu Zomba sigurno nije mjesto za koje biste pomislili da može iznjedriti album dostojan Gremi nominacije. Ali grupa zatvorenika, od kojih je većina na doživotnoj robiji zbog zločina kao što su ubistva i krađe, našli su se među nominovanima u kategoriji najboljeg svjetskog albuma.

Grupa zvana Zomba Prison Band našla se na spisku objavljenom prošle sedmice uz Ladysmith Black Mambazo, Anđelik Kiđo, Žilberto Žila i Anušku Šankar.

"Bio sam potpuno šokiran. Svi ostali nominovani umjetnici su na sceni već decenijama i zaista je nevjerovatno vidjeti grupu nepoznatih ljudi iz još manje poznate zemlje među njima", izjavio je za "Guardian" Ijan Brenan, čovjek koji je producirao debi album zatvorenika iz Zombe.

"I Have No Everything Here" sniman je na ljeto 2013, a u radu na albumu učestvovalo je 16 zatvorenika. Oni su prvi muzičari iz Malavija koji su nominovani za Gremi nagradu. Ali Brenan nije siguran da li su svi informisani o njihovom istorijskom uspjehu, jer sa spoljašnjim svijetom mogu da komuniciraju samo putem lokalnih NVO-a ili preko upravnika zatvora.

Brenan ima impresivan njuh kada su u pitanju nepoznati muzički talenti koji uspijevaju da očaraju svijet. On je između ostalog producirao i album "Tassili" benda Tinariwen sa Malija, koji je za ovo izdanje dobio Gremi nagradu.

Ali raditi u malavijskom zatvoru je potpuno drugačiji izazov, priča on. Dobiti pristup zatvorenicima je bilo izuzetno teško. U saradnji sa svojom suprugom Marilenom Deli, Brenan je morao da se izbori za povjerenje kako zatvorenika, tako i upravnika zatvora. "Poslalio smo milion papira", prisjeća se on.

Kada su konačno dobili pristup lakši dio posla bio je da pronađu talentovane učesnike. Desetak momaka već je imalo svoj bend, a vježbali su u maloj sobi sa strujom koju su dobili. Tu je Brenan napravio improvizovani studio.

"Soba je bila pored automehaničarske radnje gdje su radili za potrebe zatvora. Tu je bila i stolarska soba. Bukvalno smo se borili za zvuk pokušavajući da snimamo pored ovih prostorija", priča producent.

U zatvoru nema mnogo žena, svega 50. One nisu željele da učestvuju u projektu.

"One često plešu i pjevaju duhovne pjesme, ali su tvrdile da nijedna ne umije da piše pjesme. Mnoge žene tamo su osuđene na doživotnu robiju, a zato što je u pitanju mala grupa osjećaju veći pritisak. Pokušali smo da ih nagovorimo da sve otpjevaju neku svoju pjesmu, ali smo odbijeni. I onda tačno na isteku našeg vremena tamo konačno je jedna žena pristala, ustala i otpjevala pjesmu. U tom trenutku kao da se brana srušila i voda potekla. Svi su počeli da pjevaju jedni za drugima", prisjeća se Brenan.

Konačni proizvod pokazuje ovaj iznenađujući entuzijazam - 16 zatvorenika je potpisano na albumu, mada teško da će ikome od njih biti dozvoljeno da prisustvuju dodjeli nagrada koja će se održati u Los Anđelesu u februaru. Jedna od žena koja je pjevala na albumu je preminula u zatvoru u 37. godini. Jednočasovni album dobijen je iz šest sati snimljenog materijala, što znači da se može očekivati i drugi album.

"Bilo je divno biti tamo i prepustiti se procesu, ovo je najbolje iskustvo za mene ikad. Samo sam se nadao da ću napustiti to mjesto sa nekim predivnim stvarima koje ću moći da podijelim sa svijetom", izjavio je Brenan.

( Stefan Strugar )