Kapela u Bandićima kao lijep primjer autentičnog duha gradnje
Susret sa kapelom u Bandićima je jedinstven doživljaj. Kapela plijeni svojom pojavnošću - svojom odmjerenom monumentalnošću i svojim skladom - u to nema sumnje - ali nikako ne treba gubiti iz vida da je ta pojavnost upravo rezultat časnih motiva kojima su se rukovodili žitelji Bandića
Arhitektura počinje kada dvije cigle pažljivo položiš jednu uz drugu.
Ludvig Mis van der Roe
Svi koji znaju za Katunske sportske igre - znaju i gdje su Bandići. Ostalima predlažem da otvore Google Earth i da ukucaju - Bandići. Povešće vas tačno do sportskih terena na kojima se odvijaju Katunske igre - odnosno do Konobe Bandići (Bandići - Livade).
Ako vas put nanese u Bandiće ovih dana - predlažem da probate jegulju - prženu - bolja je od pečene - pečenoj mane nema, naravno - ali pržena je ipak zeru jača. Jegulja je slasna i masna riba - i zato traži vrelo ulje. Jegulja je uz to i divlja riba, čista riba - godinu dana je putovala iz Sargaškoga mora do Bandića - i zato uz jegulju, ako mene pitate - ide vranac - jegulja i vranac su prava kombinacija.
Pored konobe teče Crkovnica - koja ne presušuje i koja se nedaleko od tog mjesta uliva u Maticu. Ni izvor Matice nije daleko. Kažu da ni Matica ne presušuje - u gornjem toku - a od mjesta od kojega ljeti presušuje pa do ušća u Moraču - zove se Sitnica. Čitava ta zona uz Crkovnicu i Maticu odiše nekom čudesnom pitominom, nekim mirom i spokojem - i savršeno je pribježište kad vam Podgorica postane nepodnošljiva - pogotovo u vrijeme ljetnjega žaropeka.
Dakle, ako na raskrsnici Nikšićke i Cetinjske džade okrenete put tvrdoga grada Nikšića, odnosno Danilovgrada - i ako poslije nekih osam i po kilometara - poslije prvoga, relativno blagoga uspona - skrenete lijevo - ušli ste u Bandiće - u zoni ste Donjih Bandića, preciznije. Ušli ste u selo Livada (Bandićka Livada ili Mugošina Livada).
Moram priznati da sam prije 15 dana prvi put bio u Bandićima. U ono vrijeme kad sam bio mlad i skočan - ima tome barem 20 godina, da se ne lažemo - pregazio sam biciklom sve puteve u radijusu od 30 km oko Podgorice - nema gdje nisam bio - ali Bandiće sam ipak promašio. I kad me Željko Mitrović, arhitekt, pozvao da mu pravim društvo do Bandića - ni trenutka nisam razmišljao da li da prihvatim poziv.
Povod da Željko i ja obrnemo put Bandića - bila je kapela koju žitelji sela grade uz samo groblje - sa zapadne strane - uz stručne savjete i sugestije koje dobijaju od Željka.
U Crkvi sv. Nikole - koja je podignuta 1886. godine i koja se nalazi sa istočne strane groblja - postoji knjiga - a u knjizi stoji zapis koji svjedoči o počektu saradnje između žitelja Bandića i Željka:
"Utornik, 11. maj 1999. godine/ Na poziv i preporuku prijatelja Boba Radonjića dođoh danas na ovo sveto mjesto pravo iz Paštrovića, sa namjerom da pomognem koliko mogu i znam. Oduševljen vašom voljom, entuzijazmom i ljubavlju prema đedovini, sve vas srdačno pozdravljam i želim napredak i mir božji svijema vama./ arh. Željko Mitrović/ Pržno - Sveti Stefan/ Paštrovići".
Ako vas nešto vuče da obilazite sela u okolini Podgorice - ako volite da vozite uskim putevima, vođeni radoznalošću i željom da upoznate okolinu - sasvim sigurno ste nailazili na svakojaka graditeljska (da ne kažem arhitektonska) čudesa - koja, najčešće, više govore o socijalnom statusu vlasnika i njegovoj potrebi da nedvosmisleno ukaže na svoju moć - nego o bilo čemu drugom. Iznimno su rijetka arhitektonska ostvarenja koja su usklađena sa kontekstom i koja predstavljaju znalačke interpretacije nečega što bismo mogli nazvati autentičnom arhitekturom. Još su rjeđa ostvarenja koja idu korak dalje - koja tradiciju koriste kao polazište u potrazi za savremenim arhitektonskim izrazom, u skladu sa savremenim potrebama. Rijetke su kuće, ukratko, iza kojih stoji zdrava priča.
Dakle, kad siđete sa glavne džade - vozite nepun kilometar asfaltiranim putem kroz selo - pa skrenete desno - i nastavite uskim putem, takođe asfaltiranim, u pravcu sjeverozapada. Onda imate lakat krivinu, poslije koje nastavljate u pravcu sjeveroistoka, kroz gustu šumu - i u jednom trenutku se sasvim neočekivano ispred vas otvara široki plato - sa kapelom koja dominira iz pozadine svojim vrlo markantnim, gotovo klasičnim karakterom - svojom odmjerenom, kamenom stamenošću. Nema sumnje da Bandići ostavljaju narednim generacijama dostojan pomen na sebe i na ovo vrijeme - kao što su i njihovi preci ostavili pomen gradnjom crkve.
Kad svi radovi budu završeni, kad se uredi prostor ispred kapele, kad kapela bude osvještana - biće to prilika za detaljan prikaz kapele - možda čak i za pokušaj stilske analize - mada Željkovi objekti emituju razne, teško uhvatiljive vibracije - vrlo vješto ukomponovane u skladne cjeline. Kapelu doživljavam, u ovom trenutku, kao odgovor na vrlo intrigantno pitanje: što bi se desilo sa klasičnom crnogorskom kamenom kućom centralne regije - sa kraja XIX vijeka - da njena tipološka geneza u jednom trenutku nije bila prekinuta.
Već sam u par navrata pisao o arhitekuri Željka Mitrovića - ali je to bilo relativno davno, pa nije na odmet ponoviti da on djeluje u okvirima autentičnih obrazaca gradnje u kamenu i drvetu - autentičnim materijalima južne i centralne regije CG - ali da ne insistira slijepo na onovremenim modusima i tehnikama građenja. Suština je u tom vernakularnom poetiziranju - u maštovitom, inventivnim odgovorima na uslove što ih diktiraju program i lokacija - odnosno u načinu na koji prilagođava vlastiti graditeljski kredo specifičnim okolnostima. Svaka nova situacija u kojoj djeluje Željko Mitrović je priča za sebe - i neponovljiva je - što upućuje na zaključak da govorimo o graditelju koji, jednostavno rečeno - uživa u građenju.
Kad govorimo o kapeli u Donjim Bandićima - prvo što treba naglasiti je sloga - tako rijetka na ovim prostorima u ova mutna tranziciona vremena. Da Bandići nisu postigli dogovor oko suštinskih stvari - kapela ne bi postojala.
"Ta kapela je slika i prilika nas koji smo je podigli, svih nas", kaže Bobo Radonjić, jedan od članova odbora za podizanje kapele. "Kad smo ušli u odbor za izgradnju kapele, počele su turbulencije, počele su podjele, da ne ulazim sad u detalje, svi znamo koje su to naše podjele. Jedni su rekli da treba da gradimo crnogorsku kapelu - drugi su rekli da treba da gradimo srpsku kapelu - i onda smo mi iz odbora rekli da ovdje ne može tako, da ovdje moramo postupiti drugačije - da ovdje sahranjujemo naše najmilije i da je red da naši najmiliji počivaju u miru - i da ćemo i mi jednoga dana ovdje počivati.
Ovdje nema mjesta podjelama. Ovdje moramo biti jedno - tako smo rekli - i svi ljudi dobre volje prepoznali su tu ideju i pomogli su da se podigne ova kapela - i svi smo jednako ponosni na kapelu. Neću i ne mogu bilo koga da izdvajam - pomogao je koliko je ko bio u mogućnosti - pomogla je i Mitropolija crnogorsko-primorska".
Susret sa kapelom u Bandićima je jedinstven doživljaj. Kapela plijeni svojom pojavnošću - svojom odmjerenom monumentalnošću i svojim skladom - u to nema sumnje - ali nikako ne treba gubiti iz vida da je ta pojavnost upravo rezultat časnih motiva kojima su se rukovodili žitelji Bandića kad su krenuli u realizaciju svoje ideje o izgradnji kapele - a te motive je Željko Mitrović umio da prepozna i da ih transformiše u jedinstveno arhitektonsko djelo.
( Borislav Vukićević )