Mi vjeru nijesmo primili od Rusa nego od Grka

(Nastavak iz prošlog broja)

Sveti Sinod nije davao nikada našim crkvama nužne stvari nego, što treba našim crkvama, to nešto od našeg Mitropolita dobijamo, a nešto koliko smo kadri sami nabavljamo. Za pošiljanje sv. Mira i antemnisa sa najčuvstvelnijom blagodarnošću obavezni smo Sv. Ruskom Sinodu, jer to je po njegovoj milosti učinjeno. Naši mladenci na svetom krštenju pomazuju se svetim mirom, koje naše sveštenstvo prima od Arhijereja našega u alavastrovim sasudima, za to naročito načinjenima, i sa svim je lažno javljeno Sv. Sinodu da se naši mladenci na krštenju sv. Mirom ne pomazuju. Istina da naši manastiri nemaju mnogo kaluđera, ali prema sredstvima kojima se izdržavaju, opet ih je dosta. Mi smo slušali da su i u Rusiji, u nekim eparhijama, manastiri opustjeli i da se u žalosnom stanju nalaze, pa jošt gdje blagočestijem i naukama Rusko Carstvo cvjeta, i da su kaluđeri izlinjali kao ovce bez hrane; pa za čudo da je da Sv. Oci Sinodalni u svojoj pastvi ne vide nedostatka, a u tuđoj nesavršenstvo. Narod u Rusiji gdje su jošt nauke i prosvješteno sveštenstvo, ne razumije bolje od našega naroda vjeru i zakon, pa tko nas u zakonu i vjeri uči, ko li nas nastavlja blagočestiju i dobrodjetelji hristijanskoj? Doista naši arhipastiri a ne ruski propovjednici. Zašto Ruski Sv. Sinod u samo sadašnje vrijeme ne sažali se, kao što se pristoji Sv. Ocima sažaliti se, na Hristijane u Turskoj Srbiji, gdje Turci nemilostivo istrebljuju Hristijanstvo i Arhijereje Božje kolju mačem? Tamo, gdje je pravoslavno hristijanstvo ugnjeteno i gine nužna je velika pomoć, a ne ovdje, gde mi blagodareći Bogu ni od koga nijesmo ugnjetani, već uživamo potpunu svobodu pod vladom našeg dobrog arhipastira.

Po svoj prilici nije poznato ruskom sinodu da je narod srpski pravoslavni imao svog Patrijarha, kome su srpski arhijereji bili podvlasni sve do 1769. godine, a tada pošto je zaplamtio rat između Porte Otomanske i Ruskoga Carstva, Patrijarh srpski i svega Ilirika Vasilije Brkić, uklonivši se u naše krajeve od predstojavše mu pogibli, pođe u Rusiju i u Petrburgu prestavio se, na kojem se i presjekla bitnost slaveno-srpskih Partijarha, a stolica pećske Patrijaršije i danas je upražnjena; po tome dakle naš Gospodin Mitropolit ostao je sam za sebe u ovdašnjoj crkvi nezavisnim ni od6 kakve vlasti. A pri tom kad smo mi u prastara doba primili vjeru Hristijansku, nijesmo je primili od Rusa nego od Grka. Mi do sada nijesmo čuli da ima vlast Sv. Ruski Sinod nad slaveno-srpskim narodom izvan ruskih granica živećim, i da o njemu vodi brigu, pa ni nad nama ne može imati nikakve vlasti, zašto mi, narod crnogorski i brdski, nijesmo podanici Ruskoga Carstva, nego samo stojimo pod njegovim moralnim pokroviteljstvom, pa i to ne iz kakvog drugog uzroka, nego samo zbog jednakosti vjere i plemena privrženi smo, vjerni i usrdni dvoru Ruskom, i tako ćemo ostati vječno. Pa baš da bi nas Rusija i odbila od sebe, čemu se mi nikad ne nadamo, opet za to mi, narod crnogorski i brdski, dokle god u Rusiji pravoslavna vjera uzvlada, ostaćemo na vjeki Rusiji vjerni i usrdni, no s tim ugovorom: što mi u podanstvo, kao drugi žitelji koji u Rusiji žive, stupiti ne želimo, i svobodu koju su naši praroditelji dobili, do same krajnosti branićemo i radiji smo s mačem u ruci umrjeti, nego li da u sramno ropstvo i jednoj sili predati se.

Do sada naše Arhijereje nije niko vukao Sv. Ruskom Sinodu na odgovor, pa i ovog našeg arhipatira nećemo pustiti da iko nad njim triumfira i da mu sudi. Kad bi on u čemu prestupio i bio kriv, kao što je nepravedno oklevetan, mi bismo sami mogli mu suditi ne kao Arhijereju, nego kao najprostijemu građaninu među nama; jer mi, narod crnogorski za ovaj čin izabrali smo njega, a da bude za Arhijereja posvećen ne bivši tad u Srbiji Patrijarha poslali smo ga u Ungariju k pravoslavnom Mitropolitu, koji ga je saborno sa drugim episkopima i posvetio i predao mu vrhovno pastirstvo nad nama. Mi bismo mogli, kad bi on toga čina nedostojan bio, zbaciti ga pa izabrati drugog dostojnijeg i predstaviti ga gdje treba: no mi dostojnijeg i brižljivijeg za naše duše nigda imali nismo, i dok je on živ, drugoga ne želimo imati, po tome dakle poslove o našem Arhipastiru nejma niko voditi.

Vi ste, oklevetavši nas nepravedno kod Ruskoga Dvora, željeli najpre udaljiti od nas našeg dobrog Arhipastira, najvernijeg našem Otečestvu i najprivrženijeg Ruskom Imperatoru, kako bi ste Vučetića za našeg Arhipastira postavili i svojoj zapovjedi narod podčinili. A mi, narod crnogorski i brdski vas dobro poznajemo (tj. đenerala Ivelića) i uvjereni smo da od onoga, što Vi nama obećavate ne bi za nas nikakva ni slava, ni čast ni sreća posljedovala. Pa baš da ste u početku našeg dolaska sa svojstvenom ruskom politikom s nama i s našim Arhipastirom postupili, opet po nastavlenijama koja imate ne biste ništa učinili; ali barem te depeše ne bi bile toliko razglašene, i ne bi se djelo na stid nikom svršilo. Mi smo želeli viđeti Vas među nama, i s Vama o carskim poslovima i Vašem dolasku porazgovarati se; ali šta se hoće kad Vi niste htjeli, kao što bi valjalo, da dođete među nas. Mi Vas dakle svi jednoglasno molimo da nas ostavite bez svakih javnih i tajnih intriga na miru, a mi pri svagdašnjoj vjernosti Ruskome Prestolu ostajemo nepokolebljimi, u očekivanju jednog činovnika, ali rođena Rusa, koji će izviditi i prestaviti Visokome Dvoru istinu od koje se Vi udaljujete. Mi se nadamo zacijelo da presvetli Ruski Car i naš najmilostiviji pokrovitelj ne samo što će uništiti sve klevete, koje su neprijatelji na nas i našeg Arhipastira izmislili, nego će još i uvećati k nama, kao vjernom i zaslužnom narodu svoje carsko blagovoljenje i milost.

Cetinje, 3. jula 1804. na opštem Saboru

Guvernadur Vuk. Radonjić s.r. (dalje potpisi sviju serdara, vojvoda, barjaktara, sveštenika i ostalih glavara.)

Pečat „Opši crnogorski“

***

Mada se istorija nikad ne ponavlja već samo istorijske okolnosti, engleski pjesnik Bajron je upozoravao: “Hiljadu godina je potrebno da se stvori država, za jedan sat može ležati u prašini“.

( Marijan Mašo Miljić )