Kada brojke govore

Čitam ovih dana - valjaonica aluminijuma Impol Seval iz Sevojna za devet mjeseci ove godine ostvarila izvoz od 82 miliona eura i proizvodnju od 45.206 tona, od čega se 96% izvozi, najviše u Njemačku, Italiju i Rusiju. Ima 629 radnika, a prosječna plata (ne uključujući top menadžment) iznosi 509 eura. Vlasnik, slovenačka kompanija Impol, takođe se bavi preradom aluminijuma, od privatizacije 2002. godine do danas je investirao preko 70 miliona eura. Nedavno je počela realizacija novog investicionog ciklusa pod nazivom “Rekonstrukcija i modernizacija tehnološke linije za proizvodnju toplo valjanih traka”, čija je vrijednost oko 26,5 miliona eura, a koji bi trebalo da bude okončan za tri godine.

Kombinat aluminijuma Podgorica je u “svoje doba”, kada je Fabrika za preradu radila punim kapacitetom, bio gigant za Seval i mogao je da ga kupi za “male pare”, što se kaže. I rado bi pristali u Sevalu.

Nedostatak vizije i dugoročne strategije onih koji su donosili odluke, rezultirao je u ono poznato “a, što će nama to” i otvorio vrata Slovencima kasnije da uskoče i preuzmu Seval. Naš mentalni sklop i tada i danas vodi u pravcu da naše kompanije neko drugi kupi i investira, poželjno je stranci, a ne mi da investiramo, a kamoli da kupujemo tuđe. Doduše, tada je još bila zajednička država, pa i nije bilo tuđe. Slovenci su se ranije odvojili, ali im to ipak nije bila prepreka da investiraju kod komšija, ne samo kod kuće. Tek, iz ovog primjera se vidi da je bilo dovoljno investirati nekih 70 miliona eura za period od 13 godina da bi imali uspješnu i profitabilnu kompaniju, sa proizvodnjom od preko 60.000 tona godišnje i izvozom preko 100 miliona eura.

Ta cifra (70 mil.) je gotovo upola manja od garancija koje je naša Vlada platila za KAP samo u jednoj godini. Bar da se taj novac, za koji se garantovalo, a na osnovu Ugovora o poravnanju sa Rusima, makar investirao i da ima nekog efekta i pomaka, pa da je prosto. Ne, sve je otišlo... ali iskreno, ne znam na šta. Ali to je tek dio od ukupne sume, od preko 500 miliona eura (prema izjavi potpredsjednika Vlade), koliko je ovu državu koštao KAP posljednjih desetak godina. Da se makar deseti dio te sume uštedio i pametno utrošio, odnosno investirao u Fabriku za preradu KAP-a, danas bi kompanija bila u plusu, umjesto što pravi gubitak od oko milion eura mjesečno. A uprkos svemu, i preko svega, predstoji arbitražni postupak sa ranijim vlasnikom KAP-a i odštetni zahtjev od nekoliko stotina miliona eura!

Prosto za nevjerovat'.

Nebrojeno puta sam i sam pozivao na investicije u prerađivačke kapacitete, a moglo se čuti sa svih strana isto, pa i najave iz same Vlade, ali niti je bilo investicija niti je Prerada počela da radi. Valjda je lakše bilo čekati cijenu na LME-u da poraste i prozivati analitičare ako i što ne raste, nego raditi nešto konkretno. A to konkretno su investicije i početak rada valjaonice i presaonice, što je bio jedini pravi put za preživljavanje i opstanak aluminijumske industrije kod nas. Ne mogu da zamislim koja je doza neozbiljnosti i neodgovornosti potrebna pa da se od preko 500 miliona ne odvoji ama baš ništa, makar za početak, kakav takav.

Ovih dana državno tužilaštvo ima pune ruke posla i nebrojeno predmeta, da ne može da stigne da procesuira sve one koji su direktno prisvajali i oštetili državu za milione. To su uglavnom oni predmeti, što se kaže, vidljivi iz aviona. Koliko ima tek onih “slabo vidljivih” i “nevidljivih”. A zamislite koliko bi trebalo tužilaca i predmeta kada bi se procesuiralo sve nečinjenje, sve ono što je rezultat javašluka, neodgovornosti, neznanja, gluposti na kraju krajeva, a što je rezultiralo štetom po državu, iako nije bilo otvorene namjere da se čini šteta. Ne bi me čudilo da je to upravo slučaj i sa KAP-om, jer mi je nezamislivo da bilo ko razuman može da “bači” preko 500 miliona za nešto, a da zauzvrat, nakon toga, ima bankrotiranu kompaniju sa četvrtinom broja zaposlenih (tek oko 500) i milion eura gubitka mjesečno. A to što je ona trenutno formalno-pravno u privatnom vlasništvu (mada još uslovno) ne mijenja suštinu stvari, niti činjenice. Uostalom, Vlada nije riješila problem posljednjom prodajom KAP-a, iako se naizgled, za sada, riješila odgovornosti i brige. Jer KAP u sadašnjem stanju nastavlja da gomila gubitke sa ozbiljnim rizikom da se proizvodnja aluminijuma u Crnoj Gori ugasi u skorijoj budućnosti. Dobro bi bilo, ako već to nije učinjeno, da neko obavijesti Vladu o stanju na tržištu aluminijuma i perspektivi za KAP.

Na kraju, samo da konstatujem, nije čudo da državi u kojoj se sve ovo dešava ne treba neko ko poznaje dešavanja u aluminijumskoj industriji. Da je trebao, da oni nisu sve znali i umjeli, kako su znali, Katastrofa Aluminijumske Proizvodnje (KAP) nam se sigurno ne bi desila. A Crna Gora bi danas imala makar jednog predstavnika, predavača, na vodećim svjetskim konferencijama i događajima o aluminijumu, Rojtersovoj anketi (među vodećim svjetskim bankama) i najnovije - 1750 kineshih I-portala (prema najnovijim podacima koje je izbacio Google) bi prenijelo izjavu analitičara iz Crne Gore.

Suvišno je postavljati pitanje ko je (ne)odgovoran, što se u ovim primjerima ime Crne Gore ne pominje. Čini se, kao što rekoh u prethodnoj kolumni, da je za takvo jedno štetočinsko “umijeće” bilo prifalilo malo dostojanstva.

( Goran Đukanović )