Djeca imaju nultu toleranciju na podvalu

Autorski projekat akademskog grafičara Ilije Nikčevića, bajka za djecu “Krtica i sunce“, koja je tek izašla iz štampe, obradovala je najmlađe, ali i sve one u kojima i dalje čuči skriveno dijete. Nikčević, koji se bavi grafikom, ilustracijom, stripom, preko “Krtice i sunca” zagazio je i u polje književnosti, i to, sudeći prema reakcijama publike, veoma uspješno. Autor smatra da je podjela na pisce za djecu i one koji ne pišu za njih problematična i kao primjere navodi Oskara Vajlda i Branka Ćopića, koji su vrhunski pisci ma kome se obraćali.

• Odakle ideja da se uradi bajka?

Vremenom se zaboravi šta je bio prvi impuls. Čitav proces nastanka knjige trajao je dugo i bio etapan. Ono što sam iskoristio kao kostur priče je tekst koji sam napisao u osnovnoj školi, kada me je takvo štivo najviše i interesovalo. Kasnije sam se na studijama sjetio te priče, nešto napisao i onda je to opet odstajalo. I konačno je došla završna verzija teksta, rad na ilustracijama, i sve ono što je potrebno da bi se knjiga pojavila. Naslov knjige je direktan i otkriva nam ko je glavni lik u priči, a možda se može još nešto naslutiti. Krtica je sa razlogom izabrana za protagonistu. Odgovarala je i karakterno i vizuelno za ulogu koju sam joj namijenio. Ona je u priči diskretni heroj.

• Koliko je jednom likovnom umjetniku bilo teško da postane pisac, ali i da “uđe” u glavu djeteta i napiše nešto što je, prije svega, najmlađima biti interesantno?

Ne mislim da se mogu zvati piscem. Kada sam napisao priču u svom konačnom obliku išao sam po mišljenje kod ljudi koje smatram piscima. Dobio sam potreban vjetar u leđa da idem dalje. U književnom polju se ne osjećam sigurno koliko u likovnom, pa mi je bila potrebna ta vrsta podrške. Pogotovo što je tekst prvenstveno namijenjen djeci. Pisanje za djecu je možda teže zbog dodatne odgovornosti koju osjećate. Iskren pristup je valjda presudan, kao i u svemu. Djeca imaju nultu toleranciju na podvalu.

• Šta kažu najmlađi čitaoci koji su imali priliku da pročitaju knjigu?

Često, prije izdavanja, poturao sam knjigu djeci. Ona uvijek imaju zanimljiva pitanja i ne posmatraju kraj knjige fatalistički. Za njih se priča uvijek nastavlja. Na svojoj skorašnjoj izložbi ilustracija, gdje sam postavio i nekoliko primjeraka knjige, imao sam priliku da se uvjerim da se djeca , kada krenu čitati bajku, ne zaustavljaju do zadnje korice.

• Uz koje bajke ste Vi odrastali?

Čitao sam poprilično. Naravno, najviše bajke koje su klasici. Možda najjači utisak u tim nižim razredima su na mene ostavile knjige Aleksandra Milna o doživljajima medvjedića Vini Pua. Sjećam se originalnih ilustracija za tu knjigu. Želio sam da i moje ilustracije nose sličnu atmosferu. Izvedene su i sličnim crtačkim postupkom.

• Da li namjeravate da i dalje “plivate” u književnim vodama?

Trebaće malo vremena da mi se slegnu stvari u vezi sa ovom knjigom. Iskreno, već razmišljam o nekim sličnim projektima, ali to su još samo zamisli, grube skice u glavi.

Izdavači da pokažu interesovanje

• Kada smo kod ilustracija šta je potrebno uraditi da ona u Croj Gori bude više zastupljena?

Treba prvenstveno više produkcija namijenjenih najmlađima. Jednostavno, nemamo dovoljan broj knjiga za djecu koje bi bile upotpunjene ilustrovanim materijalom. Većinska produkcija ilustracija u Crnoj Gori vezana je za Zavod za udžbenike i to je, naravno, pohvalno, ali nedostaju projekti sa strane. Kada uđete u knjižare vidjećete odjeljke sa knjigama za djecu u kojima nema nijedan autor iz Crne Gore. Zašto je to tako, za to je potrebna dublja analiza.

( Svetlana Mandić )