Lelek

Bio sam u Slijepač mostu (opština Bijelo Polje), na sahrani kuma Nova Rakočevića. Kad smo prolazili kroz Mojkovac od magle se ništa nije vidjelo, a kad smo, probijajući se kroz sunčeve zrake, odmakli uzbrdo, magla je u dolini ličila na oblake iz aviona. Slijepač most je, takođe, bio u magli. Za tri sata, koliko nam je trebalo od Bara, temperatura se spustila za 20 stepeni. Nije ni čudo što svi putevi sa sjevera vode ka primorju.

Stari kum Novo je bio pošten čovjek.

Okolna brda odjekivala su od muškog leleka i ženskog tuženja. Čovjek se prosto naježi kad onaj koji leleče ima šta da kaže i kad to saopšti gromko i razgovjetno.

* * *

Igrao sam na šahovskom turniru javnih ličnosti u holu KIC-a „Budo Tomović“ u Podgorici.

Organizatori su svim učesnicima poklonili po knjigu. Umeračio sam bio knjigu poezije „Crnogorska moderna“ – izabrane pjesme Rista Ratkovića, Mirka Banjevića, Radovana Zogovića, Janka Đonovića, Stefana Mitrovića i Aleksandra Ivanovića, i gotovo je oteo svom nekadašnjem profesoru, sada prijatelju, Blagoti Mitriću.

Posebno volim Ratkovićeve pjesme. Često sam govorio jednu od naših najljepših ljubavnih pjesama „Ponoć mene“ koju je ovaj Bjelopljac, u čijoj sam rodnoj kući boravio ovog ljeta, kao i sve svoje stihove, napisao na ekavskom. Zabezeknuo sam se kad sam vidio da je priređivač ove zbirke prepjevao Ratkovića. U toj knjizi, pored ostalog, jedan od najvažnijih stihova čuvene pjesme „Ikona“ glasi: „Inače, ti znaš: u Boga nijesmo vjerovali ni ja ni ti.“ Mogu samo da zamislim kako bi reagovao veliki pjesnik, da je kojim čudom živ, na ovu blasfemiju.

* * *

Slab sam na Baća Mitrića iako se ne slažemo u nekim (političkim) stvarima. Lako sam mu oprostio i što je, onomad, glorifikovao „Primusa“.

Jer, taj čovjek mi je pomogao, prije skoro 30 godina, ne očekujući bilo šta zauzvrat, čak ni zahvalnost. Tada sam bio niko i ništa (sad sam samo niko).

Kad sam prišao da mi upiše ocjenu iz međunarodnog privatnog prava, sav zblanut i crven u licu, rekao sam: „Nisam se baš proslavio.“ Odgovorio je: „Nema šta da ti bude neprijatno, znao si onoliko koliko tražim za šesticu“, iako smo obojica znali da to nije baš tako.

Slično je bilo i na ispitu iz poslova prometa kad je mijenjao, mislim, prof. Momira Dragaševića, a pred posljednji ispit, koji, takođe, nisam dobro spremio, sreli smo se ispod stepenica koje vode na sprat.

„Što si ovamo?“

„Nisam još diplomirao.“

„Dobro bi bilo da daš dokumenta.“

„Zašto?“

„Da probaš da zakučiš kakvu garsonjeru, imaš više staža na Pravnom fakultetu od polovine profesora.“

„Duhovito, nema šta.“

„Čekaj me tu.“

I otišao je da objasni profesoru kod koga sam polagao da se neću baviti pravom kad diplomiram...

Tog dana sam se rastao sa Pravnim fakultetom u Titogradu i, za sva vremena, s pravom.

* * *

U šahovskoj partiji se, kao na dlanu, vidi ko je kakav, s obzirom na to kako igra: agresivno, impulsivno, mirno, oprezno, lukavo, pošteno, pokvareno, hazarderski, itd. Ali, karakter čovjeka jasno se vidi i dok vozilom prelazi preko “ležećeg policajca”.

Jedni ne smanjuju gas, drugi samo smanje gas i pregaze “policajca”, treći koče i oprezno nastave, a četvrti se zaustave, ubace u prvu i prosto mile, da, zaboga, ne nagrde kola.

Ispred OŠ “Blažo Jokov Orlandić”, preko puta moje zgrade, ima dva “ležeća policajca”, pa otuda ovo moje “mu’abetisanje”.

* * *

Ovih, prednovogodišnjih, dana u Baru je pravo proljeće. Ništa ne prija kao decembarsko sunce. Čini mi se da, pogotovo vikendom, svi (crnogorski) putevi vode u Bar. Kao da se pola Podgorice sruči na šetalište kralja Nikole i u kafiće pored mora.

Nekada sam, za vrijeme lijepih zimskih dana, šetao dva puta dnevno, u podne i predveče; sad ne šetam uveče, vlažno je, cvrče mi sinusi zbog rose.

Ali, u podne ima šta da se vidi. Jedan mališan hodao je malo brže kako bi pristigao vozilo (igračku) ispred sebe. Nisam znao kako ta igračka, sama od sebe, ide tako brzo i u svim pravcima. Prišao sam i vidio da dječak drži nešto čime upravlja vozilom. Zamalo sam se sudario s prolaznikom gledajući u to, za mene, čudo od tehnike. A dječak je imao mrzovoljnu facu, kao da mu je bilo dosadno. Upitao sam se: ima li išta što bi moglo oduševiti današnju djecu, nešto zbog čega neće moći da spavaju od uzbuđenja, zbog čega će nestrpljivo brojati dane i sate; bilo da je u pitanju neki poklon ili pedstojeći događaj... Ili im je sve, kao što je govorila moja majka, „pod kopito“?

Mi smo, u njihovo doba, svega bili željni, pa smo se svemu i radovali: lopti, stripu, pištolju na kapisle, čajnoj kobasici, crno-bijelom televizoru, patikama „šangajkama“, novim cipelama, pantalonama bez „krtole“ na zadnjici, odlasku u bioskop na Pristanu...

* * *

U petak, 18. decembra, u sali dvorca kralja Nikole na Topolici, biće promovisane “Barske priče 2”. Knjiga sadrži 125 priča, 52 “evergrina” i 142 fotografije Bara, od kraja 19. do polovine 20. vijeka. Fotografije se odnose na Stari Bar, Pristan, Topolicu, Virpazar, Sutomore, feribot “Sveti Stefan”, željezničku prugu preko Sutormana, Luku Bar, i još ponešto. O knjizi će govoriti Branimir Buco Petričević i Lidija Pejović - Marković. U muzičkom dijelu nastupiće Zoran Vojvodić, Omer Hodžić i Džaja Beharović.

Promociju će pratiti i izložba starih fotografija Bara koju priređuje Goran Grković.

Računam da bi to, uz crmničko vino, moglo da bude jedno prijatno, barsko, veče.

* * *

Evo jedne priče iz knjige:

Gotovo svaki kladioničar je sujevjeran i ako je na putu do kladionice gdje se spremao da podigne pare – a u međuvremenu, rezultat se promijenio – sreo bilo koga, odmah mu je taj (za sva vremena) postao “baksuz”.

Jedne subote uveče u kladionici je bila masa svijeta. Čekalo se da Mančester junajted postigne gol, pa da Momo dobije lijepe pare. I u sudijskoj nadoknadi dosuđen je penal za Mančester. U trenutku kad je Gigs prišao bijeloj tački, Momo je okrenuo glavu i na vratima kladionice ugledao – Gulu.

Epilog je bio ovakav:

“Što bi ovo Momo, brate?”

“Ništa, odbrani mi Gula penal!” – “stradao” je, ni kriv ni dužan, poznati crnogorski muzičar.

Sjutradan, Momo je odlučio da ponovo unovči svoje poznavanje fudbala i okuša sreću. Čim se otvorila kladionica bio je pred šalterom. Uplatio je pet listića, sve vrijeme osvrćući se lijevo i desno da ne naiđe neki od malera, a posebno onaj od sinoć – Gula. Brzo je pokupio tikete i zaobilaznim putem krenuo kući. Gotovo trčeći je ušao u zgradu, pa u lift i svoj stan i odahnuo. Niko ga nije vidio.

Namjestio se na kauču da uživa u utakmicama i da “šara” po teletekstu. Uključio je televizor i zabezeknuo se: na TV-u je bio Gula i njegov spot “Kada ti jednom loše krene”.

( Milan Vujović )