Kupovina beznađa

Prema istraživanju CEDEM-a, političke partije su institucija kojoj su građani dali najmanju prosječnu ocjenu - 2,02. Sa druge strane, izlaznost na izborima, na kojima se glasa za partije koje imaju ovako nisku ocjenu je uvijek negdje oko 70%. Kako je došlo do ovog paradoksa?

Političku scenu treba posmatrati kao tržište. Tu su i sve premise tržišta, partije su kompanije, političari su menadžeri, a građani, tj. glasači su tržište. Dakle, u CG su kupci, tj. glasači veoma nezadovoljni kompanijama, partijama.

Pa ipak kupuju njihove proizvode - glasaju za njih. Kao kupci u pravoj prodavnici građani su mnogo racionalniji i ako im neka fabrika jednom proda škart, nikad više ga neće kupiti. (...) Kao da se većina građana već privikla da im bude loše.

Glasanje se svodi na izbor između dva zla. Beznađe ostaje i na djelu je pesimistička misao “samo da ne bude još gore”. Gdje glasači u procentu od 70% na političkom tržištu kupuju beznađe, tu teđko dolazi do napretka. Samo se stvara novo beznađe. I tako u krug.

( Arhiva Vijesti )