"E rđo jedna, ne muči ovu sirotinju"

Bjelopoljac Miomir Mijo Cvijović (81) jedini je profesor bjelopoljske Gimnazije „Miloje Dobrašinović“ koji je četvorodecenijski radni vijek počeo i završio u toj vaspitnoj ustanovi.

Generacije gimnazijalaca pamte ga kao dobrog profesora francuskog, devet godina je bio zamjenik a 12 direktor ove ustanove, koja je kroz decenije postojanja iznjedrila veliki broj intelektualaca.

Cvijović pripada prvoj generaciji učenika Više realne gimnazije Bijelo Polje, upisanih davne 1951. godine, četvrt vijeka od otvaranja niže realne gimnazije.

"Do tada je postojala samo osnovna škola i niža gimnazija koje su trajale po četiri godine. Direktor te gimnazije 12 godina bio je Miloje Dobrašinović. Upravo po Dobrašinoviću, koji je učesnik NOB-a Viša gimnazija je dobila ime 1963. godine, koje i danas sa ponosom nosi", priča Cvijović.

U peti razred Gimnazije, ili Višu realnu gimnaziju 1951. godine upisana su 52 učenika.

"Kriterijumi za sve predmete su bili veoma strogi. Morali smo mnogo da učimo, nije bilo udžbenika, jedva pokoja knjiga, niti bilo kakvih nastavnih sredstava osim krede i table, sveske i olovke. Sve je bilo u hvatanju bilješki. Profesori nisu diktirali već samo predavali, a najviše znanja smo kupili na tim predavanjima. Disciplina je bila izuzetna, tako da isključenja iz škole zbog lošeg vladanja nije ni bilo", kazao je Cvijović.

Zbog strogih kriterijuma, od 52 učenika, zbog nezadovoljavajućeg pismenog zadatka odbijeno je 11, bez ikakvog prava polaganja popravnog ispita ili privatnog polaganja.

Oni koji su prošli, skoro svi su otišli na dalje studije, koje je završilo oko 95 odsto, nakon čega su se mnogi vratili u Bijelo Polje.

"Profesori su bili iz raznih krajeva Jugoslavije, Bijelog Polja, Berana, Beograda, Zagreba… Svi oni su bili izuzetno stručni i dobri, tom znanju nije mogao niko da prigovori. Tada se nije ni znalo za intervencije, jer nisu ni postojale, samo se cijenio rad i trud i znanje", tvrdi Cvijović.

Direktora Dobrašinovića Mijo pamti kao izuzetno dobrog i plemenitog čovjeka koji se uvijek borio za svoje učenike.

"Svi se sa posebnim osjećanjima sjećamo Dobrašinovića, koji je bio izuzetno častan čovjek i sjajan pedagog. Na mjesto direktora je došao iz Beograda, gdje je u jednoj od prvih beogradskih gimnazija bio profesor matematike, da pomogne razvoju nove vaspitne ustanove, kojoj je dao veliki doprinos. Svi profesori su sa njim imali odličnu saradnju i niko se nikada nije ljutio na njega, jer je uvijek bio dobronamjeran. Sve nas i učenike i profesore je savjetovao ne kao direktor već kao roditelj", kazao je Cvijović.

Sjeća se iz mladih profesorskih dana da je direktor znao da se naljuti i grdi profesore koji su davali puno jedinica.

"Tada bi im govorio: 'E rđo jedna, jesi li došao ovdje da ovu sirotinju u opancima gnjaviš'“, priča Cvijović. On objašnjava da je u to vrijeme vladalo veliko siromaštvo i da su gotovo svi nosili opanke, osim par Bjelopoljaca koji su imali cipele.

U vrijeme kada je postao direktor, krajem osamdesetih godina, broj učenika je znatno porastao.

"Naša Gimnazija je po brojnosti spadala među brojnije i u pet uspješnijih gimnazija u Crnoj Gori. Profesori i uprava škole su se trudili da održe disciplinu, da kvalitet nastave bude na zadovoljavajućem nivou, kao i da se postigne što bolji uspjeh. Bilo je slučajeva da su neki učenici isključivani zbog nediscipline ili broja izostanaka, kako su to propisi nalagali. Ipak postojalo je poštovanje prema profesorima, znao se red. Učenici su bili marljivi i disciplinovani i veliki broj upisanih je završavao školu. Bilo je intervencija, ali smo se tome odupirali. Uprava škole je uvijek zahtijevala pravičnost u davanju ocjena", kazao je Cvijović.

On je rekao da se dešavalo da i po deset maturanata upiše Medicinski fakultet u Beogradu u prvom upisnom roku.

Cvijović je objasnio da mu je teško da govori o današnjim generacijama jer nema direktnog kontakta, ali da smatra da su kriterijum prolaznosti znatno blaži, a da je svima mnogo teže.

"Danas je mnogo teže biti profesor i učenik. U naše vrijeme nije bilo alkohola, za drogu se nije znalo, što sve ukupno stvara teškoće i profesorima i roditeljima da izađu na kraj sa svim izazovima i iskušenjima“, kazao je on.

Žao mu je što je francuski zapostavljen

Cvijović se kao gimnazijalac između ruskog i francuskog jezika opredijelio za ovaj drugi, na šta je umnogome uticao profesor Ljubo Popović iz Berana. On je poslije gimnazije i studirao francuski i italijanski jezik na Filozofskom fakultetu.

Nikada nije prestao da usavršava francuski jezik. Posljednje dvije decenije radi kao prevodilac-sudski tumač za francuski.

"Stalno se edukujem i čitam raznu literaturu na francuskom kako ga ne bih prepustio zaboravu", rekao je Cvijović.

Žao mu je što je danas francuski malo izučava u našim školama i što je nepravedno zapostavljen.

( Jadranka Ćetković )