Vjerujem Kamiju koji je vjerovao u čovjeka

Pisac Đuro Radosavović nakon zapaženog prvijenca “Budva, bagra i blud” predstavio se knjigom “Crnogorski roman”. “Razoran i duhovit, ovaj roman ulazi u neke tamne zone na način koji osvjetljava mnogo širu sliku. To je svijet u kome ništa nije onako kako izgleda, svijet beskrajnih reverzija, ali Radosavović je uspio da bude i više nego dobar i pouzdan vodič čitaocu” (Balša Brković).

“Crnogorski roman” je prvo objavio Samizdat B92, nakon čega je uslijedila zapažena promocija na beogradskom Sajmu knjiga, a potom i Nova knjiga iz Podgorice kao i predstavljanje pred brojnom publikom u Gradskoj knjižari.

Vaš Crnogorski roman naišao je na izuzetan medijski prijem i u Srbiji i u Crnoj Gori... Koliko Vam to prija?

"Prihvatam medijsku promociju sve dok ne vrijeđa moje dostojanstvo i ne utiče na sadržinu romana u bilo kom smislu. Drago mi je što sam prisutan u najozbiljnijim časopisima u regionu i u nekim tv emisijama gdje mi je pojavljivanje predstavljalo izazov (Zoran Kesić i 24 minuta, prim. autora). U moru naslova potrebno je čitaocima skrenuti pažnju i navesti ih da makar prelistaju roman. To što je Crnogorski roman prisutan u svim knjižarama u Beogradu, a i u Podgorici, ukazuje da nije hermetičan, da je zaista roman i da nije ideološki obojen i dosadan. Oduvijek se govori da ljudi ne čitaju dovoljno, i neće nikad čitati dovoljno, ali je problem u crnogorskim piscima koji ne pišu kako treba, već pišu isključivo za uski krug svojih prijatelja, pišu za lobirane nagrade i obećane sinekure. Prija mi da budem drugačiji i da sam probijem embargo, jer su susjedne države željne da čuju i pročitaju nešto iz Crne Gore, ali mi ništa ne nudimo jer grickamo sami naše mrve i super nam je, makar u to ubjeđivali sebe svakodnevno".

Crnogorski roman je slojevita priča - pripovjedač je rastrazan između nekoliko svjetova - drugova, porodice, djevojke...

"Dok sam razmišljao o karakterizaciji likova, trudio sam se da ih odredim kao ljude koji se ponašaju zavisno od situacije u kojoj se nalaze i da čak toga nisu ni svjesni. Prilagođavanje svakom od tih svjetova vodi u šizofreniju ili pravi od ljudi kameleone. Rijetki su oni koji uspiju da u svakom društvu ostanu isti, da čak i nesvjesno ne stavljaju maske zavisno od situacije. Mačo tip u kući, a na poslu ponizna pizda; nažalost je to čest slučaj u Crnoj Gori. Možda se prepoznaju i naši političari u ovom opisu, nije daleko od istine. Imamo vlast koja u Crnoj Gori vježba čvrstu ruku, dok velikim silama nudi opremu za sado-mazo odnos. „Bičujte nas, mi častimo! Crnogorski roman je presjek društva, sa romanesknim likovima koje sam pustio da se sami pozicioniraju. Nisam želio da vulgarizujem ili prenaglasim pojedine djelove naše zbilje, već da prenesem moju realnu sliku, da definišem Podgoricu kao grad i Crnu Goru kao državu i uz pomoć likova otkrijem što mislim o mentalitetu i sunovratu istog".

Vaš roman nosi oporu intonaciju, ali iz te „oporosti“ očas se pređe u duhovitost ili dirljive pasaže.

"Prepliću se oporost i humor. U Crnoj Gori tragikomedija se ne može posmatrati kao žanr, već kao život, jer naša svakodnevica je tragikomedija, funkcioniše po svim pravilima. Humor u Crnoj Gori je brutalan, i više ništa nije smiješno ukoliko se neko nije teško povrijedio ili obrukao do kraja. Duhovitost u današnjoj Crnoj Gori nastala je kao sistem preživljavanja, otklon od ogromne količine negativnih informacija i odsustva perspektive. Ako bi građani svim novostima pristupali sistematski i ozbiljno, slijedili bi ili anti-depresivi ili samoubistva. Upravo zato je humor lijek. U romanu su moji likovi redovno konzumirali te ljekove. O čemu ima najmanje viceva, toga se ljudi najviše plaše. Strah pod plaštom ignorisanja. Volio bih kad bi ljudi sve društvene anomalije i loše ljude na visokim pozicijama redom izvrgavali ruglu i tim činom potvrdili da ih konstatuju i kritikuju".

Koliko je današnja Crna Gora i Podgorica prije svega, zahvalna kao pozornica za pripovijedanje?

"Naročito nakon 2006. godine Crna Gora je centralizovana i Podgorica je po ko zna koji put doživjela zaokret, prihvatila je sve ljude, pa čak i one koji je ne vole previše. Izmijenjeno je sve i „grad se traži“ baš kao maturant koji se pita šta da upiše nakon fakulteta. Naš komplikovani mentalitet u sudaru sa modernim svijetom, tehnologijom i brzinom života koja nam je silom prilika nametnuta čini da u Podgorici žive romaneskni likovi koje pisci iz nekih mirnijih i dosadnijih država moraju da smišljaju. Ovdje je dovoljno ući u prodavnicu, taksi ili buregdžinicu nakon ponoći i eto ideja na pretek. Ljudi sami sebe pišu. Kvazi-elita je pogodna za teatar, saobraćaj za idealnu atmosferu konstantne tenzije i naboja. Sitni kriminalci, japi u pokušaju, advokat i inspektor mogu se u Podgorici naći za istim stolom. Treba to prozreti i objasniti".

Kako vidite književna kretanja u regionu, savremenu scenu SHBC jezika? Da li se dovoljno koristi „privilegija“ jednog jezika, kako ga god mi zvali?

"Nametnute granice građani razbijaju najčešće čitajući pisce iz drugih država. Tako uviđaju da se i na drugoj strani i dalje misli, diše i govori isto. Najživlji su i najdalje se čuje riječ pisaca koje ne forsiraju i ne finansiraju države iz kojih dolaze. Važno je da se odlično razumiju pisci koji ne plivaju na talasu ideologije, koji ne jure sinekure i fondove, jer su oni čuvari emocije i prave književnosti. Scena SHBC jezika je živa, pa makar samo na trenutke kad iritira svojom skraćenicom one koji insistiraju na jezičkim i ostalim podjelama. Ono čim može da se pohvali naš jezik jeste zvučnost, a za potenciranje iste potreban je talenat i rad. Ne želim da vjerujem političarima kad propagiraju i štite jezik, vjerujem da je to posao za istoričare i lingviste. Kod nas su i jedni i drugi davno kupljeni, tender za kupovinu intelektualaca zatvoren je još nakon referenduma".

Što su ključni problemi današnje Crnogorske književnosti? Postoji li CG književna kritika?

"Prije svega, problem je lijenost, učmalost i samodovoljnost. Nažalost, mladi pisci vjeruju u boemiju koja je u Evropi još sedamdesetih bila demode. Crnogorska književnost pravi kompromise, konstantno. Ćutanje se nagrađuje sinekurama, a napad na neistomišljenike i odbrana vlasti nagrađuje se funkcijama. Naizgled su slobodni crnogorski pisci, imaju slobodu da biraju da li koriste 30 ili 32 slova, a dobro znaju što treba da im promakne dok pišu. Crnogorska scena je zanimljivija kao fenomen nego djela koja ti pisci stvaraju. Mogu da se kupe pozitivne kritike, gostovanje i fesetivali mogu da se srede i nagrade lobiraju, ali čitaoci ne mogu da se kupe. Književna kritika je rijetka, vrlo malo ljudi umije da je piše kako treba, a obično su to hvalospjevi koji su nerijetko i naručeni. Dešava se da neki pišu i negativnu kritiku, što često bude bljutavo jer napadaju više lik pisca nego što kritikuju samo djelo. Loše".

Crnogorsko društvo je podijeljeno po mnogim osnovima. Koliko je tu dejstva istorije, a koliko politike?

"Izgleda da živimo po pravilu cikličnog ponavljanja istorije. Situacija kod nas miriše na doba Kralja Nikole, a u svijetu na noć kad su Princip i ekipa nabavili ljevore i granate. Možda Milo jednog dana sa svitom pokupi kovčege pune zlata i tužna srca napusti Crnu Goru pa kaže da su ga Srbi istjerali često previđajući da je to učinio njegov unuk Aleksandar. Možda Milo sa nekog ostrva pod palmom napiše par stihova, i umjesto u Glas Crnogorca, objavi na nekom portalu koji će da finansira i putem kog će da plasira žalopoljke. U Crnoj Gori je trenutno na snazi podjela na NATO i Anti-Nato ekipu. Nakon četnika i partizana, bjelaša i zelenaša i Milovaca i Momirovaca ideja o podjelama može biti primamljiva samo onome ko na njima istrajava. Pitanje kojoj grupaciji pripadam shvatam kao kad neko Jevreje tjera da skinu gaće i identifikuju se. Gnušam se svrstavanja, vjerujem Kamiju koji je vjerovao u čovjeka. I dalje vjerujem Evropejcima".

Što će Vaši čitaoci, nakon „Budva, bagra i blud“ i „Crnogorskog romana“, pronaći u Vašem trećem romanu?

"Prvi roman mi je drag, a draže su mi sve greške koje u njemu uočavam. Taj roman me je tjerao da pišem dalje, da istrajem do drogo. Samim naslovom „Crnogorski roman“ odužio sam se Crnoj Gori, a i rekao što sam imao, iako je posrijedi autoirnoji Imam u planu da se oprobam u drugim žanrovima, već pišem scenarija za tv serije, eseje, a imam u planu rekonstrukciju jednog putovanja sa sviješću da izbjegnem zamku putopisa. Nije riječ o preziru ovdašnjih tema, ne pratim tu liniju eskapizma u elitizam, već ću se truditi da pucam po ostalim temama, bez pretencioznog podizanja nišana".

Nekad mi se čini da živimo u 1948.

Kako vidite Crnu Goru za deset godina? Što će biti drugačije, a što - isto?

"Čini mi se da konačno mora nastupiti vrijeme u kom će se prekinuti negativna selekcija, nepotizam neće nikad biti iskorijenjen ali će biti drastično smanjen. Nekad mi se čini da živimo u 1948. godini. Atmosfera je slična, sa malom razlikom da danas još uvijek virtuelno strijeljaju samo uz Facebook wall i nadati se da neće preći na ulicu. Mnogo je ostrašćenih i nadam se da ih neka budala neće opet zavesti i napraviti pičvajz poput onog u Ukrajni. Tad bi svi zakukali kako smo opet postali kusur velikih sila, a nikako da imamo u vidu kome to vjerujemo, kome dozvoljavamo da nas vodi i koga smatramo alternativom. Na jednoj strani su seljački lupeži, a na drugoj nacionalisti, između su šarlatani i atenšn-frikovi, čegevare u odijelima od par hiljada eura. Nadam se da će se građani konačno organizovati i napraviti grupaciju koja će moći da primi sve zgađene a kojih ima mnogo. Za deset godina se nadam da nećemo promijeniti ime državi, a da ćemo promijeniti vlast".

( Jelena Pavićević Tatar )