Priča ili rezultati

Konačno se završi i ta priča: dobismo dugo najavljivanu i iščekivanu pozivnicu za članstvo u NATO, sa srećom. Domaćini vrlo uvažiše našu dvočlanu delegaciju na pozivnom samitu, a ministar Lukšić, mora se priznati, održa vrlo prikladnu zahvalnu besjedu. Čestitanje i aplauzi na kraju.

Naše društvo, kao mentalitetska karakteristika, počiva na priči. Priča se naširoko, izjavljuje, komentariše, a činjenica je da je govorništvo na cijeni. Stiče se utisak da se mnogo više gleda ko je šta reka' nego ko šta radi i kakvi su mu rezultati. Ponekad pomislim: šta kad bi se zabranila priča, da se nema pravo na priču, ako iza tebe ne stoje neki vidljivi rezultati i doprinos u nečemu.

Uzeću za primjer posljednju dodjelu nagrade Iskra za filantropiju. Trebalo je vidjeti i osjetiti tu čistu energiju i emocije koje su dolazile iz srca onih koji su dobili nagradu i u kraćem govoru se zahvalili. A ono što su pojedinci, poput doktorke Kalinić ili nastavnice Šabotić učinili da bi je zaslužili zaista je za divljenje. Ujedno i potvrda da nije sve tako crno i izgubljeno, da još ima ljudi, da se dobro dobrim vraća.

Nasuprot tome stoji jedna armija političara, ili samo ljudi na funkcijama, bez ikakvih rezultata, bez odgovornosti za učinjeno i neučinjeno, sa bezbroj neispunjenih obećanja, a često i sa pogrešnim potezima i odlukama koje su rezultirale štetom za industriju, turizam i uopšte za ekonomiju države. Neki su i nakon toga nastavili da pričaju (a malo da rade) još češće i žešće, sa novim obećanjima, sa širenjem optimizma. Problem je što ta priča prolazi kod dobrog dijela građana, iako je često ne podržavaju rezultati, naprotiv. A ko zna šta se sve radi i šta se radilo, daleko od očiju javnosti, a da se nikad neće saznati, ili tek ponešto procuri. A sve, opet, uvijeno u lijepu priču, obećanja, optimizma... Ljepota, za većinu. Ali dok god ovom narodu bude važnija nečija priča od rezultata i konkretnog, vidljivog doprinosa, članstvo u NATO ili bilo koju drugu organizaciju neće donijeti puno koristi i biće više formalne prirode, za tuđe interese, ne za naše.

Uporedo sa usvajanjem standarda za učlanjenje u NATO i Evropsku uniju, Crna Gora treba da uspostavlja sistem vrijednosti zasnovan na rezultatima i postignućima, a ne na praznoj priči i obećanjima. Kvalitet, u bilo čemu, mora biti nagrađivan i potstican, umjesto što se zapostavlja, ili čak proglašava nepotrebnim, ukoliko ne služi politici vladajuće partije. Ono što zabrinjava je da se vjerovatno ništa suštinski u tom smislu ne bi promijenilo ni sa promjenom vlasti, osim što bi vjerovatno bilo manje štete i krađe na svim nivoima i manje posla za tužilaštvo i policiju. I to je dosta, složiće se mnogi, samo da se krene u suštinske promjene koje će dovesti do zdravog, bogatijeg i samoodrživog društva.

Glavnim preduslovom za promjene i samoodrživost društva, za uspostavljanje demokratskog, slobodnog i samim tim pravednog sistema, smatram posjedovanje makar elementarnog ličnog dostojanstva. Nažalost, mnogima ono još uvijek fali, nasuprot nagrađenima (gore pomenutim) za filantropiju, a kao primjer da ga pojedinci mogu posjedovati u ogromnoj mjeri, uprkos skromnim uslovima u kojima su ostavarili te svoje rezultate i doprinose, u tom istom okruženju. Ova država bi morala da ih prepozna, potstiče i koristi za dalje korisne akcije a za dobrobit svih. Umjesto toga, stiče se utisak da država često (ne i uvijek) daje šansu onima koji su je oštetili, nakoristili se ili čak namjerno potkradali i imali lični interes, na račun opšteg. Tvrdim da neko ko nema osjećaj za lično dostojanstvo (pa samim tim ni tuđe) ne može biti uspješan menadžer, ne može uspješno voditi kompaniju, može samo praviti štetu, a što se nebrojeno puta i pokazalo u praksi. Iako možda niko nikad (barem kod nas) nije našao zakonitost kada su u pitanju pljačke i malverzacije, od malih do najvećih kompanija, suština je bila uvijek ista - upravo nemanje sopstvenog dostojanstva, a time ni osjećaja za odgovornost, za pravednost, za rezultate i doprinos toj kompaniji. Naprotiv, samo grabež, lična korist i trenutni (dnevni) interes, a za sjutra ćemo lako. A takav stav, takva psihologija, nas je skupo koštala i nakon godina ''uspješnog'' sprovođenja dovela tu gdje smo sada. Bar kada je industrija u pitanju.

E sad, sa razlogom se može postaviti pitanje: da li je i koliko moguće posjedovati lično dostojanstvo ako kao nastavnik, penzioner, pa čak i ljekar ne možeš normalno i komotno živjeti, da ne pominjem radnike u prodavnicama i supermarketima, kao i armiju nezaposlenih, među kojima je dosta mlađih ljudi. Među njima lako će se naći oni koje ne zanima dostojanstvo, već paket namirnica ili koji metar drva, pred izbore. I tu se priča završava.

A zaključak je: da bi se došlo do toga da svi ljudi mogu da žive dostojanstveno mora se naći način, da li kroz izborno zakonodavstvo ili neki drugi, da se ne zloupotrebljava nečije siromaštvo i ljudsko dostojanstvo radi ostvarivanja političkih interesa i osvajanja (zadržavanja) vlasti. To je preduslov za promjene. A nakon toga biće moguće razlikovati i odvojiti priču od rezultata.

( Goran Đukanović )