Pobratimstvo filozofije, kafe i cigareta

Prije petnaest dana, kada je teror fanatika uzeo 130 života i zavio Pariz u crno, u kvartu, kuda sam popodne prošao s prijateljima, dozvao sam u sjećanje moj prvi okus Grada svjetlosti. Piše se 24. jun 1984. i ja sa drugom, Vladom Markovićem iz Zemuna, koji je upravo diplomirao na FAMU u Pragu i vjerio se s Francuskinjom Marie-Christine, ulazim u auru cigarete poznate pod slavnim imenom Gauloises.

Bila su dva pakovanja, oba plava, jedno s filterom a drugo čisto i suvo, sa duvanom nalik crnom čaju sa indijskih plantaža. Tada se u Gradu više pušilo nego danas, bio je naduvan mirisom nagorele cigare i vanile, konjaka i mitologije kroasana sa pjenušavom kafom i sporotečnom čokoladom.

Kada si veoma, veoma mlad, obuzme te uzbuđenje da si zanoćio s više velikih pisaca u jednom gradu od broja onih s kojima si noćio u dvjema državama, kao ja u Jugoslaviji, s njenim krvoločnim bratstvom - jedinstvom, i Čehoslovačkoj, odakle bijah prešao Vltavu, Dunav, Rajnu i Senu da zaradim hljeb u Parizu za život i studij.

Znam šta je nagli prelazak iz ledenog na tropski pol. To je bilo to. Michal Dočekal (danas upravnik Narodnog pozorišta u Pragu) i ja, u zimu 1984, kad smo probali jedan moj rani tekstić u teatru Rubin na Maloj Strani, naišli smo na grafit o tome kako češki narod stenje pod jarmom teških ideologija:

Sovjetski Savezu, džine,

Sreća nam s tobom ne gine!

Zvanični natpisi visili su na svakoj drugoj zgradi u centru Praga: Komunistička partija naša snaga; Sa Sovjetskim Savezom vječno; Socijalizam je budućnost; itd. itd.

Dobro pamtim granicu Čehoslovačke i Njemačke, demarkaciju Istoka i Zapada u mutnim talasima Egera, gdje su ustrijeljeni toliki emigranti ili, pak, u pokušaju da preplivaju, raskomadani dinamitom kao ribe.

U drugom carstvu visili su uglavnom poslovni natpisi: Coca Cola, Gauloises, Café Française…

Mi smo se hranili mitskim isparenjima šest dana bez prebijene pare, udišući ih u prolazu pored kafeterija i brsteći dimne zavjese Gauloisesa, kada je, napokon, svanuo sedmi dan s prvim poslićem. Baš tu u kraju Saint-Denis, gdje tri decenije kasnije, evo ovih dana, štekću mitraljezi u policijskoj potrazi za teroristima.

Spratovi

Dobro se sjećam prvog hljeba. Nas dvojica, Vlada i ja, postrojili smo se pred Njegovim veličanstvom Yulom Brynnerom. Pred nama je stajao građevinski preduzimač srednjih godina, obrijane glave i mišićavih ramena, gladan urgentnog zgrtanja para kao svi ljudi.

Da skratim: nije pred nama stajao nikakav Yul Brynner, jer će pravi Brynner, američki glumac, naredne godine biti sahranjen na jednom pravoslavnom groblju u Francuskoj, već običan blejač i bukadžija iz predgrađa imenom Pierrick.

Dobili smo posao da krčimo ruine na trećem spratu stare kuće. Ulicu sa nefrancuskim imenom, Oberkampf, mada je sjekla drugu sa savršeno francuskim natpisom, Ulicu Budalaštine, Rue de la Folie, čini isto što i sve starogradske ulice: zgrade bez lifta.

(Naredna četiri ljeta upoznaću familijarno ove zgrade, jer su tih godina mansarde bile u modi i materijal za restauraciju, džak cementa, mogao je stići do potkrovlja samo na mom beskrajno poslušnom ramenu.)

Zidovi hrapavi i zguljeni kao ciganska koža, podovi izlokani, namještaj truo. Na podu je zjapila rupa koliko da raširiš ruke. Kroz nju se vidjela zimska bašta na donjem spratu s produžetkom u vidu hodnika zastakljenog iznutra.

Nas dvojica smo, zabavljeni glodanjem poda dlijetima i macom, svaki u svom polukrugu, već dobro bili oznojeni kad se desilo ono što se moralo desiti. Komadina ploče, dovoljna da ubije konja, odvalila se i johnula u zastakljeni hodnik donjeg sprata dižući prašinu diluvijalne pješčanice!

Oduzeli smo se u strahu da smo nekoga ubili. Lako se moglo desiti. Ništa lakše.

Kad se dim slegnuo izronila je iz zimske bašte starica i, dozivajući se sa susjetkom, kako smo razumjeli sa udovicom nekog Gastona, konstatovala s užasom:

“Sreća što je tvoj siroti Gaston umro lane, svakog jutra je čitao novine baš na tom mjestu!... Ovo jutros bi ga samljelo!”

Izašli smo bez daha i skljokali se na trotoar čekajući policiju da nas uhapsi. Na sparini prvog julskog dana čekali smo da nas nazovu zločincima i bace u aps, ali milosrdno nebo nije poslalo na zemlju takvu riječ narednih petnaest minuta. Umjesto toga dotrčao je Pierrick i dreknuo kroz smijeh idiota:

“Što ste se usrali, mrcine, evakuisao sam ja donji sprat za svaki slučaj!”

Utjeha filozofije

Svake naredne noći uvukao bih se u svoju sobicu u ulici Decrès kao puž u kućicu.

O, moderna francuska filozofijo, utjeho nesuđenog zločinca koji macom i dlijetom prijeti populaciji na nižim spratovima Pariza!

Ti, knjižico žutih korica pjesničkog naslova Le Même et L’Autre, koju je potpisao Vincent Descombres, a objavio izdavač Minuit prije pet godina, 1979, ti si najveća utjeha na ovom svijetu za počinioca nepočinjenog zločina!

Najgore što mi se tu moglo desiti bila je noćna mora, ali sam utjehom filozofije skupljao snagu za rad na građevini sjutradan. Tu sam ja, u jednom potkrovlju ni na nebu ni na zemlji, počeo da se spremam za romansijera. Tu sam, u ognju inspiracije o francuskoj Legiji stranaca koji je zapalila Catherine Guilbaud tokom vožnje od Praga, dok je pričala o svojoj mladosti i aferi s nekim francuskim legionarom, počeo roman Ubistvo A. G. W. i gonjenje.

Čuvari reda nikad nisu došli po mene. Bukadžija je obećao novi posao nakon strašnog dana u ulici Oberkampf. Moj želudac se punio, sporo ali sigurno, a ruke su noću držale tanušno izdanje od 200 stranica u kom je Descombres signalizirao važne poruke eliti osamdesetih.

Francuska misao tih godina bila je na krovu svijeta.

Iz još svježeg nasljeđa progovarali su hegelijanski mislilac i državnik Alexandre Kojève, idejni tvorac Evropske Unije, strukturalista Roland Barthes i huserlovac Merleau-Ponty, insistirajući na ljudskom projeklu istine, na “humanizaciji ničega”.

Kritiku istorije vodili su Louis Althusser i neprežaljeni Michel Foucault, koji je samo desetak dana ranije otišao zauvijek. Zvoni mi još u ušima kako ga Francuzi žale. Umro je suviše mlad za filozofa. Svake večeri radio je emitovao priču o njemu.

Činilo se da svršetak istorije tutnji Parizom.

Jacques Derrida i Gilles Deleuze radikalizovali su Husserlovu fenomenologiju. Prvi put sam čuo za haos na kraju stoljeća i za definitivni svršetak vremena. O tome su pisali Peirre Klossowski i Jean-François Lyotard, čije Postmoderno stanje je dobro prolazilo tog ljeta.

A ja bih zavukao svoj premoreni želudac i dušu u perine da sanjam kako ću baš tu, u pobratimstvu filozofije, kafe, vanile i cigareta, živjeti do groba i pisati knjige koje će govoriti što i sve knjige ovoga svijeta: o traganju za srećom.

Narednog jutra na gradilištu, međutim, dočekao bi me neumoljivi egzistencijalizam kroz dernjavu plećatog blejača iz kvarta:

“Mrcino, mrdni malo svoje lijeno dupe!...”

( Gojko Čelebić )