Slikar vode i kamena

U prizemlju zgrade crnogorskog parlamenta, s dvorišne strane, neveliki atelje slikara Vuka Radovića, revolucionara, republičkog poslanika, ministra…

Pa i tog ranog proljeća, 1973. godine, atelje krcat slikama. Gotovo sve su uokvirene zlatnim lajsnama, spremne za devetu slikarevu samostalnu izložbu.

Tu je i Radovićev ratni drug, Luka Vujović; pomaže mu u opremanju slika.

- U ateljeu, kao što vidite, imam preko šezdeset slika - kaže Radović. - Ali, ne bih izložio više od trideset, osim ako bi uslovi bili veoma povoljni, ako bi prostor za izlaganje bio nešto bolji.

Crnogorski pejzaž

Vrsni poznavalac Radovićevog slikarstva, književnik Milorad Stojović, podsjeća da se Vuko još u mladosti opredijelio za crnogorski pejzaž.

- Ko nije neposredno doživio izrazite pejzaže Crne Gore, sunovratne kanjone Morače, romantične divljine planinskih naselja, kolorističke ljepote našega Primorja, ko nije izbliže pratio razvojni put Radovića, taj, čini se, neće moći da stekne pravi utisak o njegovom djelu, o slikama koje su danas pred nama - veli Stojović. - Jer, Vuko Radović se od prvih slikarskih pokušaja, koji padaju negdje oko 1930. godine, opredijelio za taj, u svojoj bogatoj raznovrsnosti, jednostavni, dramatično smireni crnogorski pejzaž, preliven čudnim bojama i tonovima, bogat likovnim elementima. Ali, on je od samog početka težio, ne “podražavanju” prirode, već onom stvaralačkom uspostavljanju veze s njom; išao je za svojim vizijama kolorističkog bogatstva prirode, tražio je sebe u njenim bojama i tonovima, u njenoj kompozicionoj harmoniji. Radović je u svom stvaralačkom razvoju bio više puta prekidan društveno-istorijskim zbivanjima. Tako je između njegove prve (Kolašin, 1939) i druge samostalne izložbe (Beograd, 1957) moralo da prođe gotovo dvadeset godina - ističe Stojović. - To je vrijeme Radovićevog revolucionarnog angažovanja u društveno-političkom životu, njegovog neposrednog učestvovanja u NOB-u i poslijeratnoj izgradnji zemlje, riječju vrijeme u kojemu je on svoje umjetničke vokacije svjesno podredio društveno-političkoj aktivnosti. Obogaćen životnim iskustvom i motivskom “građom”,

Radović se tek od 1953. ponovo i trajno vraća slikarstvu. Borac se podredio umjetniku - u pravi čas. Romantične divljine zavičajnog pejzaža našle su u Vuku Radoviću, u njegovim radovima, spontan, duhovan likovni izraz. Ovaj istaknuti crnogorski slikar danas sa sigurnošću vlada sopstvenim mogućnostima. Zanatski iskusan, koloristički ujednačen, stvaralački određen, Radović je stalno na usponu…

Boje jeseni

Nove slike Vukove trepere bojama jeseni. Podsjećaju na staro zlato. Tople su; bilo da se radi o Pivi, Mrtvici ili Morači.

- Slike koje sam radio prije desetak godina odisale su sivo-plavim tonovima, a sada to sve prelazi u neke življe, toplije boje - objašnjava Radović. - Mislim da su moje najnovije slike sadržajnije. Motiv je ostao isti, ali je rađen na drugi način, iz drugog ugla.

Ostao je vjeran rijeci i njenim obalama. To je Radovićev neiscrpni motiv koji ga neprekidno inspiriše. Ali, pored Platija, slika i Sveti Stefan, kvrgavo stablo masline, Medun.

Sveti Stefan mu je omiljeni motiv, možda i zato što je “nekad bijel kao brod, a nekad taman”. - Slikam sve sa čim se čovjek sretne, ako to ima neku likovnu stranu. Važno je da to bude nekako povezano - kaže Vuko. - Eto, na izložbi koju pripremam, pored slika vezanih za kanjone i rijeke, izložiću i one s primorskim motivima, a onda i nešto izvan toga, kao, recimo, sliku Jesen u Rovcima.

Divna je ta Jesen u Rovcima. Zlati se u toploj jesenjoj boji, nekako dominira u ateljeu.

Vertikale i horizontale

Pitam ga za najdražu sliku. Ima li je? - Ja stvarno nemam sliku koja mi je najdraža, ali imam jednu od najdražih, koja je bila u neku ruku podstrek za moje slikarstvo, naročito na temu Platije - veli Radović. - Ova slika je naročito u likovnom pogledu interesantna, jer je u kontrastima svijetlo-tamno dobijena perspektiva, odnosno dubina i monumentalnost kanjona. Na ovoj slici, čini mi se, postigao sam neki savremeni likovni izraz i ustanovio da ovaj motiv pruža neslućene mogućnosti. Uzgred da napomenem, ova slika je u svoje vrijeme dobila vrlo laskave ocjene kritičara. Rađena je uljem na platnu, a slikao sam je u vrijeme kada tamo nije bilo puta kao danas, kada se uz kanjon Platija čovjek morao verati pomoću konopaca. Slika je izlagana više puta, a sada se nalazi u Umjetničkoj galeriji na Cetinju…

U ateljeu, Piva, Mrtvica, Morača. Na nekim slikama, onim najnovijim pogotovo, primjećujem da iskonsku harmoniju kanjona remeti mreža skela, vertikala i horizontala, koje podsjećaju da se u crnogorskim vrletnim kanjonima grade hidroelektrane i mostovi.

- I njih sam naslikao. One uznemiravaju taj pejzaž, kanjon - veli slikar. - To je istovremeno i likovni elemenat, koji je vrlo karakteristčan za moje slike. Rijeka je njegov drugi život. Njoj je ostao vjeran još od mladićkih, kolašinskih dana.

- Ne mogu da se odlijepim od vode i kamena - kaže Vuko Radović. - U tim “mrkim freskama”, kako bi rekao Čedo Vuković, u svježini i bistrini vode, tražim inspiraciju. To je neiscrpan izvor ne samo za mene nego i za druge slikare. Jedva čekam da otopli i da mi vrijeme omogući ponovni susret s mojim Platijama…

( Slobodan Vuković )