Over the Sutla

Dok se kolutovi bodljikave žice dovlače kamionima uz rijeku Sutlu, zamišljam Jožića koji pokušava da se probije do djeda Martina, vidim Jožeka kako prkosi tom željeznom sranju i nemam dilemu da je jugoslovenska ideja bila superiorni oblik političkog djelovanja koji dok sam živ neću napustiti - zalud milanovići, cerari, gruevski i ostale marionete lokalne politike - svaki put kad neko bude razvlačio žicu po tom dijelu zemlje u kojoj sam administrativno upisan sedamdeset devete godine prošlog vijeka, shvataću to kao agresiju na sjećanje, na zbirku angažovanih priča Franceta Bevka i geografiju jednog pamfleta koji se u odnosu na današnje čini nevinim i divnim.

Za one koji nisu pratili dešavanja dužan sam napomenuti kako je vlada Slovenije osigurala granicu prema Republici Hrvatskoj i da se operacija razvlačenja žice desila nakon što je Austrija postala nervozna a Slovenija ostala oči u oči sa južnim bratskim susjedom i kolonama sirijskih izbjeglica.

Kao u vesternu gdje bi Rio Grande značila dramaturški međaš, ovdje imamo Sutlu koja odvaja Hrvatsko zagorje od Štajerske oblasti, ali mnogo više od toga, imamo mitsku rijeku za generacije onih koji su čitali Knjigu o Titu i usvajali vrijednosti siromašnog odrastanja kojim se kalio svaki pravi komunista.

Sutla je bila Rubikon, Sutla je bila Tibar i svaka važna rijeka iz istorijske čitanke, korito Sutle dosezalo je do ognjenog središta zemlje, jer preko Sutle je prelazio največji državnik prejšnjega stoletja, niko drugi do mali Jože, kasnije Josip Broz Tito, metalski radnik koji je imao zajebano djetinjstvo samo da bi ostala djeca Jugoslavije uvidjela koliko je njihov život blagosloven.

Saznajem da je bodljikava žica kupljena kao trebovanje slovenačke vlade u Poljskoj, a poljska je himna nalik jugoslovenskoj, to svaki pionir koji drži do opšte kulture zna, kao što mnogi Jugosloven kad sluša objašnjenja premijera Slovenije Mira Cerara da je žica samo privremeno tehničko sredstvo, pomisli na njegovog oca Miroslava i nekako spontano postavi pitanje - zar je moguće da od jednog olimpijskog šampiona ostane običan političar?

Što se tiče oblika i namjene, žica nije standardni Glidenov plet, već je kako prenose mediji riječ o razor wire modelu visine 180 centimetara, dakle željeznom užetu koje po sredini ima raspoređene žilete, i ako je mali Jožek ikad maštao onako gladan i bez cipela kako bi bilo da se teleportuje u budućnost, nekih sto godina kasnije, sumnjam da je mogao da pretpostavi da će sirijska djeca, mali jožići iz Damaska, Homsa, Hame i ostalih gradova, biti ustavljeni na Sutli oštrim sječivom oko kojeg se stvara napetost dvije vajne države.

Ima li većeg poniženja za jednu pravnu tvorevinu koja pretenduje da se naziva demokratskom državom od toga da mirnodopsku granicu opasuje bodljikavom žicom?

Da je samo mali Jože živ, on bi ovjenčan slavom svojih djetinjih poduhvata pronašao put kroz žicu i probio se do kuće djeda Martina Javoršeka u mjestu Podsreda, ali avaj, danas nema Jožeka da razbuca tu zubatu ogradu pazarenu od europskih para, jednu sasvim običnu bodljikavu žicu koja djeluje više nego regularno nakon što su se silne osjetljive duše potpuno ispraznile u osudi mađarskog modela.

Kao simbol nemoći države, i to ne samo slovenačke, već države per se, evropskog koncepta slobode kretanja, humanosti, ali mnogo više kao simbol vremena bez političkih figura koje bi se uzdigle iznad krize, ostaje ta žica i sjećanje na državnika koji je čudom uspio da ostvari političku ravnotežu na Balkanu, što mu poražene snage iz Drugog svjetskog rata još ne mogu oprostiti.

I makar sam u djetinjstvu čitao ganutljive storije o Jožeku koji je kuvao onu praseću glavu samo da nahrani braću i sestre, makar to bilo vrijeme koje nekritički hvale babe i gubitnici tranzicije, ipak je bio period istorije na koju se iz ovog čabra mora biti ponosan. Tanka plava linija na mapi stare zemlje, rijeka Sutla, bila je školarcu predočena kao prelaz na drugu obalu, na bolju obalu, gdje jednog dječaka čeka kakva-takva sigurnost i obrok. Nešto kao kad Džudi

Garland pjeva Over the Rainbow i ti znaš da je sve to neobično i lijepo, čitali smo knjižicu i zamišljali da preko Sutle stanuje sama sreća.

E pa, nema više.

( Brano Mandić )