U pećinama ne žive samo slijepi miševi
Živi svijet u pećinama sastoji se od sitnih oblika života, koji se ne nalaze slučajno i koji se moraju tražiti. Pravi pećinski organizmi su izgubili oči i imaju usporeno kretanje, kaže Pavićević
Na svjetskoj mapi speleoloških objekata Crna Gora je odavno poznata po njihovom broju i raznovrsnosti, a ogroman broj ovih speleoloških objekata je već ispitan. Podatak da su pećine i jame bogate i živim svijetom, međutim, manje je poznat i do sada je te informacije imao mali broj stručnjaka.
"Činjenica da su pećine i jame u Crnoj Gori dio dinarskog krša dovoljna je da pokaže raznolikost živog svijeta, jer su Dinaridi generalno bogati pećinskom faunom", kazao je "Vijestima" biolog i jedan od osnivača Biospeleološkog društva Crne Gore, Miloš Pavićević.
Iako su prva istraživanja urađena početkom 20. vijeka, proučavanjem pećinskih insekata, to su do sada sporadično radili uglavnom strani eksperti , tako da je Biospeleoško društvo prva organizacija koja u posljednje dvije godine sistematski i sa domaćim kadrom proučava pećinsku faunu.
"Laici, pa i mnogi speleolozi, misle da su pećine 'mrtve', ako ne vide slijepe miševe. Živi svijet u pećinama sastoji se od sitnih oblika života, koja se ne nalaze slučajno i koja se moraju tražiti. Radi se o živim bićima koji su se evolucijom prilagodili uslovima života. Pravi pećinski organizmi su izgubili oči, imaju usporeno kretanje, antene su im duže, metabolizam usporeniji, jer nema puno hrane pa se kreću samo kada moraju", kazao je Pavićević.
On u posljednjih desetak godina organizuje speleološki kamp na Kučkim planinama, pa su prva istraživanja odnosila na pećine u tom dijelu. Članovi društva istražili su i pećine oko Skadarskog jezera.
"To je mukotrpan i naporan posao, pećine su dosta hladne i vlažne. Ali je i zadovoljstvo, proradi i adrenalin i mnogo je dosadniji kancelarijski dio i pisanje izvještaja", kazao je Pavićević. On je naveo da u okolini Skadarskog jezera ima oko 25 jama i pećina i da su u njima našli bogat živi svijet, posebno u pećinama Grbočica, Babatuša i Špila u selu Trnovo. Najviše živih vrsta do sada našli su na Lovćenu.
"Najpoznatiji stanovnici, zbog toga štu su krupniji od ostalih i lako se vide, su slijepi miševi. Pojedine vrste se sele, kao i ptice, pa ih u nekim dijelovima godine ima, a u nekima ne. Nekad su to porodiljske kolonije, koje dolaze samo da se porode i podignu mlade. Slijepih miševa ima u svakoj pećini. Nalazio sam ih i u jamama ispod 300 metara dubine", kazao je Pavićević.
On navodi da je predrasuda da su opasni, jer se hrane insektima i veoma su korisni. Slijepi miševi najvažnija su bića koja pećinu opskrbljuju hranom. Izmet šišmiša, takozvani guano, znatno doprinosi povećanju organskih suspstanci i glavni je izvor hrane mnogim pećinskim životinjama, a na nakupinama guana najveća je koncentracija života u pećinama.
"Najčešći stanovnici pećina su paukovi, neke vrste insekata, stonoge, pseudoškorpije, rakovi, a tu su i pijavice i pećinski puževi. Endema ima dosta. Crna Gora je poznata po raznolikosti pećinske faune i vjerovatno bi se više znalo da se više istražuje", kazao je Pavićević.
On je rekao da bez pomoći obučene osobe i osnovne opreme, ne treba ulaziti u pećine.
"Fauna pećine je zaštićena fauna i nju ne treba iznositi, uništavati i ubijati. Za sva istraživnja je potrebna dozvola Agencije za zaštitu životne sredine", kazao je Pavićević.
Od živog svijeta, kako dodaje, ne postoji nikakva opasnost, jer se u većini slučajeva kod pećinskih životinja nestalo agresivno ponašanje zbog manjih populacija, te izostanka komunikacije vidom.
Istraživali i morske pećine od rta Arza do rta Platamuni
Osim na kopnu, Institut za biologiju mora sproveo je projekat istraživanja morskih pećina koji finasira “Jugopetrol”, u kome je učestvovalo i Biospeleološko društvo.
Kako je saopšteno iz Instituta, istraživane su morske pećine na djelovima obale od rta Arza do rta Platamuni, odnosno od Platamuna do Volujice, a sve u potrazi za dokazima da se i na našem primorju makar povremeno zadržava izuzetno rijetka i zaštićena vrsta morskog tuljana – sredozemna medvjedica.
Ta istraživanja produkovala su i nova vrijedna saznanja o drugom biljnom i životinjskom svijetu koji živi u specifičnim uslovima ovih staništa, a koja su i na međunarodnom nivou označena kao prioritetna zaštićena staništa. "U morskim pećinama vladaju mnogo drugačiji uslovi spoljašnje sredine u odnosu na otvoreno more i zato imaju specifičan živi svijet, često puta okarakterisan i sa nekim zaštićenim i endemičnim vrstama. Tu se odmaraju i razmnožavaju morske medvjedice koje su jedna od najugroženijih vrsta morskih sisara, pa nam je zato važno da posebno markiramo pećine koje mogu biti njihovo potencijalno stanište. Osim toga, ponovo smo obišli neke od pećina koje su u prethodnim periodima označene kao važna pećinska staništa", objasnili su iz Instituta.
Moguće je da čovječije ribice ima i u Crnoj Gori
Najpoznatija endemska vrsta u regionu je čovječija ribica, koju je Slovenija popularisala i komercijalizovala, ali je prvi put opisana u Hercegovini, gdje je ima mnogo više nego u Postojni. Pavićević kaže da bi trebalo da postoji i u Crnoj Gori.
"Čekamo rezultate sa pojedinih djelova koje smo istraživali. Imali smo pozitivne probe na granici sa Hercegovinom. Problem je što nema pećina ili jama sa vodenim tokom, pa smo sa Slovencima uzimali uzorak voda sa izvora na tim lokalitetima i pokušaćemo DNK metodom da dokažemo njeno prisustvo. Naime, kako pliva kroz vodu ćelije padaju sa kože. To smo propuštali kroz mikrofiltere i na osnovu
DNK može da se dokaže njeno prisustvo. Iako imamo neke pozitivne reakcije, to je još na nivou teorije vjerovatnoće", kazao je Pavićević. Čovječija ribica, jedini podzemni kičmenjak u Evropi, živi samo u podzemnim vodama dinarskog krša.
Sa dužinom od 25 do 30 centimetara daleko je najveća pećinska životinja u svijetu.
Najstariji prikaz u BiH na jednom stećku u Boljunima kod Stoca pokazuje da su tadašnji stanovnici poznavali čovječiju ribicu u srednjem vijeku. Prvi put naučno je opisana u BiH 1895. na vrelu Topoljak kod Studenca.
( Dejan Peruničić )